Pravna regulacija kartela u EU

Jedno od temeljnih pitanja koje se postavlja u teoriji i samoj provedbi ekonomske politike jest problem suzbijanja monopola, koncentracije tržišne moći iz koje slijede agresivna spajanja i preuzimanja kompanija. Neosporivo je da tržište samo ne može funkcionirati samo putem „nevidljive ruke tržišta“. Tržištu je, da bi moglo normalno funkcionirati, potrebno da ga reguliraju države, odnosno EU ako se radi o širem europskom tržištu.

Oblici povezivanja preduzeća

U teorijskom smislu monopolistički sporazum je rezultat na bilo koji način postignute saglasnosti dva ili više subjekata poslovnog prava, čiji su cilj ili posljedice sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje slobodne utakmice, a kojim se jedan ili više subjekata dovode, odnosno mogu dovesti u monopolski ili drugi posebno povlašteni tržišni položaj prema ostalim takmičarima ili potrošačima.¹

Pod dejstvom niza faktora, u cilju obezbjeđenja stabilnosti profita, kapital nastoji na razne načine da proširi bazu svog uticaja i vlasti.² Tako da je na taj način došlo do masovne pojave monopolskog kapitala u privredama savremenog kapitalizma, pa tako i do pojave monopolskog kapitala u najvažnijim granama privrede EU.

Povezanost određene firme sa monopolskim savezom je teško vidljiva bez određenog ispitivanja stanja. Određena firma, odnosno poslovni partner, je prividno samostalna, ali zajednički monopolski savez sa drugim firmama u potpunosti kontroliše njeno poslovanje. Tako dolazimo do situacije da ti moćni monopolski savezi više firmi kontolišu najvažnije izvore sirovina, određuju tržišnu cijenu robe, itd. Ukratko, monopolski savezi, odnosno monopolske organizacije, kontrolišu čitav niz grana privredne djelatnosti. Preduzeća koja nisu članovi ovih monoploskih ogranizacija nazivaju se „outsideri“, upravo iz razloga što imaju velike poteškoće na tržištu dok ne propadnu ili dok se ne pridruže monopolskim organizacijama.

Imajući u vidu niz faktora, najkarakterističniji oblici monopolističkih organizacija dolaze do izražaja u obliku:
a) kartela,
b) trustova,
c) koncerna,
d) pulova,
e) kornera i
f) ringova.

Karteli

Karteli su forma privrednih sporazuma između preduzeća, koja zadržavaju svoju ekonomsku samostalnost, čiji je cilj uvećanje profita putem diktiranja monoploskih cijena i drugih uslova prodaje.

Trustovi

Trustovi su oblici trajnog povezivanja preduzeća spajanjem, tako da se preduzeća unutar trusta podređuju jedinstvenim upravnim organima. Preduzeća koja sačinjavaju trust gube i formalnu i pravnu samostalonost.

Koncerni

Koncerni su forma trajnog povezivanja većeg broja preduzeća, najčešće jedne iste grane djelatnosti pod istim rukovodstvom.³ Teži se povećanju profitne stope, putem sniženja troškova proizvodnje i prometa.

Korneri

Korner je sporazumijevanje preduzeća o povlaćenju većih količina svojih proizvoda s tržišta, stvarajući vještačke nestašice, kako bi time povećali cijene i maksimalno ovladali tržištem.⁴

Pulovi

Pul je zajednica preduzeća u kojoj oni zadržavaju punu ekonomsku i pravnu samostalnost. Cilj ovog udruživanja je smanjenje rizika i povećanje dobiti kroz usklađivanje proizvodnje i razmjenu pronalazaka i iskustava.

Ringovi

Ring je sporazumijevanje preduzeća o zajedničkom nastupu na tržištu, s tim da svaki član ringa i dalje zadržava svoju ekonomsku i pravnu samostalnost.

Karakteristike kartela

Kartelom označavamo tržišnu strukturu u kojoj više proizvođača, umjesto da međusobno konkurušu, koordiniraju politiku ponude, tako da svi ostvaruju monopolski profit.⁵ Drugim riječima, karteli su forma privrednih sporazuma između preduzeća, koja zadržavaju svoju ekonomsku samostalnost, čiji je cilj uvećanje profita putem diktiranja monoploskih cijena i drugih uslova prodaje. Dakle, cilj ovih monopolskih organizacija je povećanje profita putem diktiranja prodajnih cijena, a ne kroz smanjenje proizvodnih troškova.

Preduzeća, koja su dio kartela, sporazumom ostaju i pravno i ekonomski samostalna, s tim da se prema međusobnom sporazumu moraju pridržavati postignutog dogovora. Postignuti dogovor se najčešće odnosi na dogovor o podjeli tržišta, uslovima prodaje i cijenama roba. Međutim, da bi se ovaj dogovor u stvarnosti proveo u djelo, odnosno da bi preduzeća imala koristi od kartela, potrebno je da oni kontrolišu najveći dio tržišta privredne grane kojom se bave.

S obzirom na obim tržišta karteli mogu biti nacionalog i međunarodnog značaja. Nacionali karteli, sporazum između domaćih preduzeća u jednoj zemlji, su mnogo češća pojava, jer gotovo sve zemlje mjerama ekonomske politike nastoje da zaštite domaću privredu. Upravo su te mjere i otežavajuća okolnost pri formiranju međunarodnih kartela, jer su međunarodni karteli pod uticajem autonomnih mjera koje donosi svaka zemlja posebno.

Karteli cijena, prodaje i karteli na bazi regulisanja dobiti

Kartele, prema načinu postizanja monopola, možemo podijeliti na:
a) kartele cijena,
b) kartele prodaje i
c) kartele na bazi regulisanja dobiti.

Najčešći oblik kartela su karteli cijena. Karteli cijena utvrđuju najnižu prodajnu cijenu po kojoj se predmetna roba može prodavati na određenom tržištu.⁶ Preduzećima, obuhvaćenim kartelom, nije dozvoljena prodaja robe ispod ugovorene najniže cijene.

Kada se govori o kartelima prodaje, treba obratiti pažnju da li su ti karteli bazirani na određivanju količine robe koja će biti u prometu u određenom vremenskom periodu ili su ti karteli bazirani na raspodjeli tržišta. U ovoj vrsti kartela, preduzećima je ostavljena mogućnost određivanja cijene robe.

Karteli na bazi regulisanja dobiti (poznatiji pod nazivom pul) su nešto drugačije organizirani od kartela cijene i kartela prodaje. Kod ovih kartela članovima je u potpunosti ostavljena sloboda u određivanju cijena, količine robe, te učešća na tržištu. Ali zato su članovi dužni da u određenim vremenskim intervalima uplate ugovorenu sumu novca, izračunatu po jedinici mjere prodane robe u određenom vremenskom periodu, u zajedničku kasu, odnosno pul, koju kasnije ta ista preduzeća međusobno dijele.

Nacionalni i međunarodni prinudni karteli

Kartele najčešće organizuju sama preduzeća, ali nije ni rijetka pojava da ih organizuju i same države. U tim slučajevima oni najčešće nastaju kada je to u javnom interesu. Ako takvi karteli nastanu na području jedne države, radi se o nacionalnom prinudnom kartelu, a ako nastanu na području više država radi se međunarodnom prinudnom kartelu.

Primjer nacionalnog prinudnog kartela imamo u Saveznoj Republici Njemačkoj – kartel za prodaju kalijuma i dr.⁷ Dok kao primjer međunarodnog prinudnog kartela možemo navesti sporazum iz 1931. godine, između Turske i Jugoslavije, zaključen radi regulisanja cijena i prodaje opijuma.

Pravna regulacija kartela u pravu EU

Član 37. Ugovora o funkcioniranju Europske unije

Član 37. Ugovora o funkcioniranju Europske unije govori o dužnostima država članica kako bi se suzbio monopol. Države članice su dužne prilagoditi sve državne monopole komercijalne naravi kako bi se osiguralo da među državljanima država članica ne postoji diskriminacija u pogledu uvjeta nabave i prodaje robe.

Član 101. Ugovora o funkcioniranju Europske unije

Ovaj član zabranjuje sklapanje sporazuma između poduzetnika koji utječu ili bi mogli utjecati na trgovinu između država članica i koji za cilj imaju sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja unutar zajedničkog tržišta. Zatim su taksativno navedeni neki od sporazuma koji su naročito zabranjeni.

(a) izravno ili neizravno određuju kupovne ili prodajne cijene, ili bilo koje druge trgovinske uvjete;
U ovom slučaju radi se o zabrani kartela cijena, jer se zabranjuje dogovaranje kupovnih ili prodajnih cijena, što je karakteristično za ovu vrstu kartela.
(b) ograničavaju ili kontroliraju proizvodnju, tržišta, tehnički razvoj ili ulaganje;
(c) dijele tržišta ili izvore opskrbe;
(d) primjenjuju nejednaki uvjeti na istovrsne poslove s ostalim trgovinskim partnerima, čime ih se stavlja u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju;
(e) sklapanje ugovorâ uvjetuje preuzimanjem dodatnih obveza od strane drugih stranaka koje, po svojoj naravi ili prema običajima u trgovini, nisu ni u kakvoj vezi s predmetom tih ugovora.

Ovdje se radi o zabrani kartela prodaje, jer je zabranjeno dogovaranje količine proizvodnje, te podjele tržišta ili izvora opskrbe, što su karakteristike navedenih kartela.

Sankcija za sklapanje ovakvih sprazuma je propisana u st. 2 ovog člana, prema kojem su svi takvi sporazumi automatski ništavi.

U istom ovom članu, ali u stavu 3. propisani su i slučajevi u kojima se ranije spomenute odredbe mogu proglasiti nevažećim. Ako zaključeni sporazum pridonosi poboljšanju proizvodnje ili distribucije roba, ili promicanju tehničkog ili gosporadskog napretka, pri čemu ostavljaju potrošačima pravedan udio u koristi koja iz njih proizlazi, onda će taj sporazum biti važeći i na njega se neće primjenjivati odredbe ovog člana iz stava 1. i 2.

Član 102. Ugovora o funkcioniranju Europske unije

Član 102. zabranjuje zloupotrebu vladajućeg položaja jednog ili više poduzetnika u zajedničkom tržištu ili njegovom značajnom dijelu, jer bi mogla negativno utjecati na trgovinu među državama članicama. Zatim su i u ovom članu taksativno navedene zloupotrebe koje su naročito zabranjene.

1. Miloš Trifković, Milić Simić, Aziz Sultanović, Poslovno pravo: ugovori, vrijednosni papiri i pravo konkurencije, (TKP Šahinpašić, Sarajevo, 1997.), str. 418.
2. Milorad Tešić, Spoljnotrgovinsko poslovanje, (Savremena administracija, Beograd, 1996.), str. 50.
3. Milorad Tešić, Spoljnotrgovinsko poslovanje, (Savremena administracija, Beograd, 1996.), str. 50.
4. Bajro Golić, Principi ekonomije I: uvod u ekonomske kategorije, principe i zakone, (Pravni fakultet   Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2002.), str. 247.
5. Esad Vilogorac, Uvod u ekonomiju, (Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2002.), str. 20.
6. Milorad Tešić, Spoljnotrgovinsko poslovanje, (Savremena administracija, Beograd, 1996.), str. 52.
7. Milorad Tešić, Spoljnotrgovinsko poslovanje, (Savremena administracija, Beograd, 1996.), str. 53.