Instituti neposredne demokratije

Hasanović Benjamin¹ – Instituti neposredne demokratije

Sadržaj:

Uvod
Historijski prikaz razvoja instituta neposredne demokratije
2.1. Švicarska Konfederacija
2.2. Ujedinjeno Kraljevstvo
2.3. Savezna Republika Njemačka
2.4. Francuska Republika
2.5. Disolucija Jugoslavije
Osnovni oblici demokratije
3.1.Instituti neposredne demokratije
3.2. Instituti posredne demokratije
Narodni suverenitet
4.1. Ustavno određenje nosioca suverenosti
Zaključak

1. UVOD

Instituti neposredne demokratije, kao što je referendum, su u svijetu u kojem se nalazimo nerijetka pojava i oni su naša realnost. Ideja referenduma, koji je danas postao sinonim za sve institute neposredne demokratije, kao direktnog glasa cjelokupnog glasačkog tijela je odraz demokratije i poštivanje načela iste unutar jednog društva. Riječ referendum dolazi iz latinskog jezika od riječi referoa prijevod toga je odgovor. Glasačko tijelo je pozvano od strane vlasti bilo to centralne ili regionalnih da daju glas odnosno svoje mišlenje vezano za dati prijedlog vlasti. Elektorat pored može na taj način direktno odlučivati o političkim pitanjima.

Referendumi a i ostali instituti neposredne demokratije, kao što su plebisciti, narodne inicijative, peticije i narodni veto, omogućavaju narodu direktno učestvovanje u krojenju kako unutrašnje tako i vanjske politike. Postavlja se pitanje zar nije dovoljno biranje predstavnika naroda u zakonodavna tijela na koji ima jasan odgovor. Nije dovoljno iz prostog razloga što narodni predstavnici ulaskom, tačnije biranjem, u zakonodavna tijela ne moraju slijediti politički kurs niti ispuniti predizborna obećanja. Mogu iz fundamenta promijeniti stav te na taj način ne zagovaraju volju naroda, i to je razlog zbog kojeg instituti neposredne demokratije moraju biti omogućeni narodu. To je dobro i za vlasti, iz razloga što mogu razmišljati o donošenju zakona ili više njih koji bi mogli izazvati različite reakcije u društvu. Tada se organizuje referendum ili za slučaj da je pitanje važnije prirode plebiscit. Vlasti više ne moraju da brinu za podršku u slučaju donošenja zakona kojim će se pokrenuti reforme a narod ne brine da li će narodni poslanici predstavljati volju naroda koji ih bira.

Danas su referendum i plebiscit sinonimi za istu stvar no postoje države u kojima se pravi razlika između njih iako referendum potiče iz 16.stoljeća a plebisciti su odluke Plebiscitarne skupštine u Rimskoj republici. Primjer je Australija u kojoj je referendum namijenjen za mogućnost mijenjanja ustava dok rezultat na plebiscitu nema efekta na ustav, u Irskoj se plebiscit jednom održao i to za glasanje da li da se usvoji ustav a svako sljedeće izjašnjavanje na prijedlog vlasti se nazvao referendum. „Kao institucija neposredne demokratije, plebiscit se čuva za značajnija pitanja, pa je uobičajeno da se njime odlučuje o teritorijalnim pitanjima (pripajanjima ili odvajanjim neke teritorije) i o državnom uređenju ili obliku vladavine, što najčešće predlaže šef države“.²

Referendumi, iako su često kroz historiju bili instrument vladajućeg režima da prikaže učešće naroda u odlučivanju, su najbliže, što imamo kao civilizacijsku tekovinu, ideji direktne ili neposredne demokratije. Referendumi, a posebno plebisciti radi njihove važnosti, se u potpunosti moraju sprovesti u skladu sa pravnim aktima u državi. U slučaju da se sprovode u korist vladajuće garniture može se proizvesti stanje nemira i time se ugroziti životi građana i opstojnost same vlasti odnosno države, profesor Šarčević objašnjava do čega može doći u tom slučaju:„Provođenje plebiscita bi u situaciji razvijene pravne državnosti moglo voditi željenom učinku samo ako je usklađeno sa važečim ustavnim i nižim zakonskim propisima, dakle ako je zakonito…Suprotnu poziciju možemo ipisatiidelti države moći, u kojoj politički dirigirane grupe sa realnim izgledima na osvajanje vlasti kontroliraju okvire zakonitosti efektivnom kontrolom policije i stajaće vojske. Ovdje se svjesno izvodi socijalni haos koji, po sebi, predstavlja uvod u rat ili konstantno održavanje predratnog, odnosno izvanrednog stanja…“³

Oni su produkt prava naroda na samoodlučivanje i iskazivanje svog mišljenja. Istini za volju referendumi su prilike za odraz nezadovoljstva prema trenutnoj vladajućoj garnituri, koje su i prilika za direktno učestvovanje u donošenju odluka pa ih vlasti trebaju shvatiti ozbiljno ako žele napredak demokratije u državi.Vlasti ne trebaju ignorisati rezulatate, čak ni u slučaju da manjina ne podrži na glasanju prijedlog vlasti ili da je prijedlog prihvaćen a da postoji manjina koja je glasala protiv, bilo da je priroda referenduma obavezujuća ili savjetodavna. Sva pitanja koja su vezana za fundament demokratije i ustavnosti bi trebala biti postavljena na glasanje, bilo da se radi o referendumu ili plebiscitu, da narod odluči jer je vlast tu radi naroda a ne obrnuto.

Kako postoji više instituta neposredne demokratije kojim se narod može služiti tako postoji više oblika demokratije koji su se razvijali kroz historiju. „Zavisno od načina glasanja razlikujemo skupštinsku i glasačku demokratiju. Prvobitno je svaka demokratija bila skupštinska demokratija, što znači da se građanstvo s pravom glasa okupljalo na jednom mjestu gdje se nakon održane diskusije donosila odluka. U velikim državama sa mnogobrojnim građanstvom ovaj način glasanja više nije moguć. Glasanje sa održava individualno na glasačkom mjestu, u novije vrijeme putem pisma ili čak putem elektronske pošte.„⁴

2. HISTORIJSKI RAZVOJ

Pravo građana na učestovanje u vršenju vlasti proizlazi iz načela narodne suverenosti, koje osim nacionalnih ustava garantuju i međunarodni dokumenti o ljudskim pravima. „Svako ima pravo da učestvuje u upravljanju javnim poslovima svoje zemlje, neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika.“⁵

2.1. ŠVICARSKA KONFEDERACIJA

Švicarska je kroz devetnaesto stoljeće prolazila kroz težak period političke nestabilnosti. Stalni sukobi između liberala i konzervativaca su unosili raslojavanje u već skoro polarizovano švicarsko društvu. Linije političkog razdavanja nisu bile uspostavljene između katolički predominantih ruralnih dijelova i ubranih dominantno protestantskih dijelova već su te linije prolazile kroz sva sela i gradove. Politička nestabilnost je prouzrokovala mnogo sukoba, tako da su se desila i neka politička ubistva a vlast je prelazila iz ruku jednih u ruke drugih i tako se produžavala politička kriza koja je prijetila da preraste u građanski rat. Nakon dvadeset godina te odlaskom nekoliko katoličkih konzervativaca u egzil otvorile su se mogućnosti za donošenjem federalnog ustava. Liberali su, znajući svoje slabosti, predložili raspisivanje referenduma. Na referendumu je važilo pravilo duple većine, što se pokazao kao dobar politički potez, jer nije samo većina građana trebala odobriti novi federalni ustav već i večina kantona kao političkih jedinica. Sa skoro dvije trećine glasova od strane glasača i više od duplo glasova kantona izglasan i odobren je novi ustav Švicarske.

Davne 1848.godine švicarski narod je pokazao mnogo više političe zrelosti od njihovih vođa koje su ih gurale u građanski rat, iste godine je donesen novi ustav Švicarske, Federalni ustav⁶.

U savremeno doba u ruralnim krajevima sa manjom populacijom zadržan je izvorni oblik neposredne demokratije. Tako u kantonima kao što su Glarus i AppenzellInnerrhoden, koji skupa imaju tek malo preko pedeset hiljada stanovnika, svi punoljetni građani vrše zakonodavnu funkciju na skupu koji se naziva Landsgemeinde. Ti skupovi se održavaju jednom godišnje i na njemu se donose kantonalni zakoni, biraju izvršni organi, kantonalne skupštine te funkcioneri istih i poslanici Savezne skupštine⁷. Dok se u onim urbanijim kantonima sa većom populacijom biraju skupštine koje čine zakonodavnu vlast.

2.2. UJEDINJENO KRALJEVSTVO

Ujedinjeno Kraljevstvo je u svojoj historiji održalo tek tri referenduma ali se pitanje raspisivanja referenduma dugo vremena protezalo kroz politički diskurs. Jedno od glavnih pitanja u Ujedinjenom Kraljevstvu je bilo gubitak suvereniteta Parlamenta, za koji su se borili. Jedan od najvećih zagovornika suvereniteta Parlamenta je Albert VennDicey⁸, koji je istovremeno bio zagovarač uvođenja institucije referenduma. On je taj stav objasnio da je referendum kao čin direktne demokratije koji je jedini način borbe protiv korupcije stranaka i pojedinaca u legislativnim tijelima vlasti. Dicey je predložio još jedanput raspisivanje referenduma i to na temu „Irish Home Rule“⁹ ali ni ovaj put nije uspio u svom naumu. Početkom 20.stoljeća, pripadnici Konzervativne partije predlagali su uspostavu referenduma kao načina rješavanja neusaglašenosti između Doma Lordova i Doma Komonera ali je prijedlog odbijen kao i svaki do tada. 1903. godine Joseph Chamberlain¹⁰ je predložio referendum glede Tarifnih reformi¹¹, što je opet bio neuspjeli pokušaj iako su reforme iz temelje promijenile trgovačke običaje jer se prešlo iz slobodnog tržišta u postavljenje običajnih dužnosti na uvoz strane robe.

Najupamćenija je izjava političara Lorda ClementAttlee¹²da su referendumi sredstva demagoga i diktatora.

Na referendum, ali i na ostale institute neposredne demokratije, se gledalo kao na strano tijelo unutar engleske kulture i tradicije i nije mu se davao veliki značaj jer su ga diktatori tog vremena koristili kao oružje tlačenja, te je ideja skoro pa izumrla sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad se održava prvi referendum u Ujedinjenom Kraljevstvu. 05.juna 1975.godine se održava referendum¹³ glede pridruživanja UK u Evropsku Zajednicu. Drugi referendum vezan za alternativno glasanje¹⁴ održan 05. maja 2011. godine te treći i finalni, poznat po imenu BREXIT¹⁵ koji je održan 23.juna 2016. godine.

Iako su referendumi na državnom nivou početkom prošlog stoljeća odbacivani, argumenti protiv lokalizovanih referenduma nisu bili jaki kao protiv referenduma na državnom nivou. Tako se kroz 20. stoljeće održalo nekoliko lokalizovanih referenduma kao što je Referendum o prohibiciji alkohola u Škotskoj održan 1913. godine.

Referendumi kao što se vidi nisu nepoznanica u engleskoj pravnoj historiji ali nisu ni blizu ukopani u temelje društva kao što su demokratska načela. Društvo Ujedinjenog Kraljevstva se neće olako odreći suvereniteta Parlamenta koji ima veliki simbol pravde i slobode te korijene toga možemo naći u građanskom ratu kada su parlamentarne snage pobjedom okončale jednovlašće te sistem torture u Kraljevstvu.

2.3. SAVEZNA REPUBLIKA NJEMAČKA

Savezna Republika Njemačka, danas simbol demokratije i možda posljednja oaza istinske jednakosti svih nije oduvijek bila takva. Kroz burno 20. Stoljeće iz autoratitvne diktature prešla je u parlamentarni sistem ustavno uređenja te se kroz prizmu oblika vlasti mogu posmatrati referendumi održani u prošlom stoljeću.

Naime, postoje samo dva oblika referenduma na državnom nivou, prvi je vezan za mijenjanje ustava a drugi za mijenjanje granica federalnih jedinica. Federalne jedinice poznaju tri tipa referenduma, prvi je nazvan Volksbegehren¹⁶ koji je označen kao građanska inicijativa ali u slučaju da vlasti izignorišu zahtjev može se preći na Volksentscheid¹⁷ i to samo u slučaju kada ustav nalaže a postoji i posljednji oblik referenduma tzv. Volksbefragung¹⁸. Opći plebiscit na državnom nivou je zabranjen po njemačkom ustavu jer se smatra da je najveći doprinosilac političkom i ekonomskom haosu.

Referendum¹⁹ održan 22.decembra 1929.godine je prvi pokušaj političke desnice za upostavljanje sopstvenih ideja kao dogme prezentirane kao volja naroda. Njemački nacionalisti su pokušali progurati ideju zabrane porobljavanja njemačkog čovjeka te okarakterisati učestvovanje u sakljuplanja reparacije kao krivično djelo.

U to vrijeme Njemačka vlada je pregovarala sa silama Antante na rješenju ratne odštete koju je Njemačka trebala platiti. Predloženo rješenje nazvano Young Plan²⁰ je po Njemačku bio mnogo povoljniji od originalnog Versajskog sporazum²¹ ali su se njemački nacionalisti predvođeni sa Alfredom Hugenbergom²² protivili potpisivanju takvog ugovora jer bi time indirektno priznali Versajski sporazum i pristali na klauzulu ratne krivice. NSDAP²³ je predložio drugačije rješenje u kojem se njemačkom narodu ne bi nametnula koletkivno ratna krivica ali je u parlamentu imao slabu podršku. Referendum je, iako nisu rezultati priznati, bio ključan u jačanju NSDAP te su na osnovu ovog referenduma na izborima sljedeće godine dobili znatno više glasova.

Da referendumi mogu biti najbolje sredstvo diktatora najbolji pokazatelj je referendum²⁴ održan 19. avgusta 1934. godine. Referendum je održan u cilju spajanja fukncija vođe vlade ili kancelara te vođe države ili predsjednika u jednu a sve u želji njemačkog vodstva da Adolf Hitler²⁵ zauzme superiornu poziciju čime bi sva vlast bila u njegovim rukama.

Referendum je njemačkom vodstvu trebao da bi legalizovali Hitlerovo prisvajanje apsolutne političke moći.

Koristeći se izbornom prevarom te ucjenjivanjem i zastrašivanjem njemačko vodstvo je stremilo kao osiguravanju potpore naroda na referendumu spajanju funkcija koje bi ogledale u liku Adolfa Hitlera. Smeđekošuljaši kao ulični razbijači NSDAP-ea koji su se nalazili na biralištima i time vršili pritisak na građane te strašna propagandna mašinerija su bili razlog rezultatu koji je išao u korist vladajućeg režima čime su zabetonirali svoju poziciju a Hitler je postao apsolutni vladar. Iako su rezultati bili u korist vladaćuje garniture, procenat je bio manji nego na referendumu održanom 12. Novembra 1933. godine²⁶.

Još jedan primjer farse očitovane kao volja naroda je referendum u okupiranoj Austriji održan 10. aprila1938. godine. Iako su njemačke trupe mjesec dana prije ušetale u Austriju, koju su okupirale bez otpora trebalo im je da referendumom prikažu kao legitimno pravo spajanja njemačkih država u jednu, napominjem da su etnički Njemci velika većina u Austriji.

Kampanja, koju su njemačke vlasti predvodile, bila je fokusirana na anti-katolički i anti-semitski sentiment te nije bilo opozicije referendumu a sam referendum je podržan od strane SPO²⁷.

Hitler je svakako iskoristio demokratsko pravo da bi ispunio svoje ciljeve, ojačao svoju poziciju i vlast te legitimizirao i legalizovao svoje poteze te ih predstavio kao narodnu volju i historijsko pravo. Nedvojbeno referendumi su iskorišteni u korist totalitarizma te protivnici ove civilizacijske tekovine itekako imaju pravo kada odražane referendume za vrijeme Hitlerove ere smatraju čistom farsom te odličnim oruđem i sredstvom diktatora.

Novi ustav²⁸ je bio iredentistički, te se njegovim donošenjem stremilo ka ponovnom ujedinjenju. Istini za volju, primjenjivao se u praksi samo na teritoriji Zapadne Njemačke sve do pada komunističkog režima u Istočnoj Njemačkoj. Parlament Istočne Njemčke je odobrio pristupanje, po članku 23²⁹, Saveznoj Republici Njemačkoj 03.oktobra 1990.godine.

Po principima novog ustava je održan referendum za pitanje statusa regije Saar-a³⁰. Ideja je bila da Protektorat Saar postao neovisan pod pokroviteljstvom Evropskog Predstavnika kojeg će birati Vijeće Ministara Zapadnoevropske Unije³¹a da će ostati u ekonomskoj uniji sa Francuskom.Većina glasača je odbila prijedlog, čime je bilo jasno da žele ujedinjenje sa Zapadnom Njemačkom. Između Francuske i Zapadne Njemčke je zaključen Saarski sporazum kojim je dozvoljeno ujedinjenje između Saarlanda i Zapadne Njemačke.

Iako Njemačka danas spada u red država u kojima narod može direktno učestovati u vlasti, mogućnost sprovođenja takvog glasanja nije onemogućena. Na referendume i plebiscite se gleda kao alat jednog autoritativnog režima u najmračnijem periodu Njemačke pa shodno sa tim nisu previše popularni ni među građanima. Ali na stranu neprimjenjivost instituta neposredne demokratije u praksi, Njemačka je jedna od posljednjih istinskih oaza jednakosti svih pred zakonom i u kojoj se glas naroda sluša i na taj način čine politički koraci.

2.4. FRANCUSKA REPUBLIKA

U Petoj Republici postoje dvije vrste referenduma, prvi se održava na državnom nivou. Raspisuje se na inicijativu predsjednika a na prijedlog bilo kabineta bilo nacionalnog parlamenta.Druga vrsta referenduma se odnosi na lokalni nivo i održavaju se od 2003.godine.

Prije donošenja posljednjeg ustava Francuske³² referendum se ne spominje osim u članu 3 ustava donešenog 1946.godine. U samom ustavu iz 1958. godine, narod se spominje kao nosilac nacionalnog suvereniteta i koji će se ogledati u biranju narodnih predstavnika u legislativnoj vlasti i pomoću referenduma³³.

2008.godine se donosi ustavni zakon³⁴ koji predstavlja proširenje Ustava iz 1958.godine, te se uvodi još jedna vrsta referenduma. Riječ je o referendumu zajedničke inicijative, pri čemu mora postojati inicijativa minimum jedne petine predstavnika u parlamentu te podrška od jedne desetine elektorata³⁵.

Referendum je bio važan dio ustavne misli tokom revolucionarne ere. Žirodinci³⁶ su aktivno učestvovali u tadašnjem parlamentu te su izradili nacrt ustava po kojem bi građani mogli nadglasati parlamentarne zastupnike te zamijeniti zakone koje donese parlament.

„Revolucionarni period je dao tri ustava. Prvi iz 1971.godine predviđao je ograničenu monarhiju sa jednodonim parlamentom na temlju potpunog narodnog predstavništva. Drugi ustav iz 1793.godine je trebao da posluži kao osnova za demokratsku republiku, ali praktično nije nikada primijenjen. Treći ustav iz 1795.godine odrazio je konzervativnu reakciju na prethodni“.³⁷

Prvi referendum održan je 10. jula 1793. godine kada su građani, odnosno muška populacija jer žene nisu imale pravo glasa, izglasali odobravanje donošenja ustava kasnije nazvanog Jakobinski ustav.

Pod imperijalnim režimima, referendumi su postali plebisciti koji su postali ništa do oruđa kojim je Napoleon³⁸ došao do preuzimanja sve više vlasti pa tako uz revnosnu i sveprisutnu administraciju poslije neuspješnog državnog udara postaje Prvi konzul. Donio je ustav kojim je promijenio Termidorski ustav iz 1795. godine te je njime ugašena Prva Republika³⁹ a osnovan Francuski Konzulat. Na referendumu odražnom 1800.godine je 99,94 posto glasača dalo je podršku novom ustavu Francuske.

1851. godine nećak Napoleona, Louis⁴⁰ je izveo državni udar, nazvan 18. Brimer Luja Bonaparte te je proglasio novi Ustav. Po novom Ustavu mandat predsjednika se produžio na 10 godina. 20. i 21. Decembra 1851. godine održava se referendum u kojem su se građani izjasnili da podržavaju kontinuitet vladavine Louisa Bonapartea . „Krajem1852.godine na općem referendumu je ponovo uspostavljena bonapartistička monarhija, a 2.decemra 1852.godine Napoleon III se proglasio za cara“⁴¹

U Trećoj Republici instituti neposredne demokratije su se koristili samo kao oruđe despotizma a za vrijeme Četvrte Republike je marginalizirano njihovo korištenje.

De Gaule⁴² je poslije oslobađanja Francuske ponovo uveo termin referenduma. Istina, u ustavu iz 1946. godine referendum jeste bio jedan od instituta ali nije postojala nikakva primjena referenduma u praksi. Sve do ponovnog povratka na vlast De Gaula, instituti neposredne demokratije se u praksi nisu primjenjivali. Donošenjem novog ustava iz 1958.godine ti instituti postaju okosnica francuske demokratije te se prelazi iz čistog predstavničkog u poluneposredni oblik demokratije.

Predsjednik Republike može na preporuku Vlade u vrijeme kada Parlament zasjeda, ili zajedničku odluku dva doma, staviti na referendumsko odlučivanje svaku vladinu odluku ili zakon vezan za organizaciju javne vlasti, ili reforme ekonomske i socijalne politike te na ratifikovanje ugovora koji nisu suprotni Ustavu ali bitno mijenjaju fukncionisanje institucija⁴³. Isto tako Predsjednik Republike na preporuku Vlade može staviti na referendumsko odlučivanje na prekomorskim teritorijama, vezano za organizacije prekomorskih zajednica, ustroj vlast i legislativni sistem⁴⁴. Kao što vidimo, ovo su dva primjera kada Predsjednik može staviti na odlučivanje naroda svaku odluku izvršne i zakonodavne vlasti. Narod Francuske će direktno odlučiti o sudbini svakog akta koji se stavi na glasanje jer je njihov glas finalan. Jako je bitno da narod odluči u slučaju nesuglasica ili jednostavne nemogućnosti za donošenjem zajedničkog stava, jer će se time spriječiti politička kriza u državi.

Francuski referendum glede Evropskog ustava održan je 29.maja 2005.godine. da bi se odlučilo pitanje da li da Francuska ratifikuje predloženi ustav Evropske Unije.

Predsjednik Chirac⁴⁵ je odlučio da pitanje ratifikacije stavi na referendumsko odlučivanje jer u ustavu stoji da svaki prijedlog zakona kojim bi trebao da se ratifikuje sporazum koji se odnosi na trebao biti stavljen na na referendum⁴⁶. Na referendumu je većinom od 54,67 posto izglasano ne ratifikovanju ustava EU. Ovo je u mnogočemu oslabilo poziciju Francuske, u prilog tome govori ratifikovanje Lisabonskog sporazuma koji je izglasao parlament bez stavljanja tog pitanja na referendumsko odlučivanje.

U Ustavu piše da će Ustavno vijeće osigurati pravilno provođenje referenduma u skladu sa članom 11 i 89⁴⁷, isto tako institucionalni akti kao što je Poslovnik o radu prije stupanja na snagu mogu biti stavljeni na referendumski upit a svakako će biti upućeni na odluku Ustavnog vijeća da li su u skladu sa Ustavom⁴⁸.

Ideja a posebno sprovedba referenduma je prošla kroz dugo razdbolje razvitka u kojem su se koristili kao plebiscitarno sticanje sve većeg obima vlasti a pravdali su to kao legitimno jer im je narod dao podršku, iako je danas svima jasno da narod u tom trenutku nije imao druge opcije. U modernom vremenu, narod Francuske je direktno učestvovao u mnogim odlukama vlasti te je time ojačao ideju direktne demokratije te narodnog suvereniteta koji su nosioci i fundamenti Pete republike.

2.5. DISOLUCIJA JUGOSLAVIJE

Nakon nekoliko desetljeća totalitarnog jednopartijskog sistema, u Jugoslaviji su se stvari počele mijenjati iz temelja početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Prvi demokratski izbori koji su održani u periodu od aprila do novembra, pokazali su tendenciju jačanja etnonacionalizma među republikama Jugoslavije.

Izbori u Bosni i Hercegovini, tada još uvijek jednoj od šest republika Jugoslavije, stranke sa nacionalnim predznakom dobijaju izbore i tako koalicija preuzima sve vodeće pozicije u državi. Tu koaliciju su činile Stranka demokratskih akcija kao bošnjačka komponenta, Hrvatska demokratska zajednica kao hrvatska te Srpska demokratska stranka kao srpska komponenta. Na opštinskim izborima u Bosni i Hercegovini, koji su se održali 18. novembra 1990. godine, samo u tri opštine stranke koje čine vodeću koaliciju nisu dobile većinu glasova.

U Hrvatskoj, HDZ dobija izbore i predsjedničke i opštinske i time Savez komunista Hrvatske, kao pravni nasljednik SKJ, se raspušta u novembru 1990. godine a na njegovo mjesto dolazi do tada koalicioni partner SDP. Iako je 1990. godine koalicija SKH-SDP dobila skoro četvrtinu glasova bilo je očigledno da će u budućnosti stranke etnonacionalnih svjetonazora preuzeti potpunu dominaciju, što se i desilo na izborima održanim 02. avgusta 1992. godine, kada je SDP dobio samo 5 posto glasova.

U Sloveniji se činilo da nacionalisti neće olako preuzeti vlast na izborima, jer su na prvim izborima održanim u aprilu 1990. godine u tijesnoj borbi izbore dobila Ujedinjena lista socijal-demokrata. Ali na izborima održanim između 6. i 12. decembra 1992. godine, koji su prvi istinski demokratski izbori stranke desnog centra su dobile većinu. I time je duh socijalizma definitivno ugašen i u Sloveniji.

Nacionalne skupštine Slovenije, Hrvatske, Makedonije i Bosne i Hercegovine raspisuju referendume povodom nezavisnosti i samostalnosti. Prvi je održan slovenski i to decembra 1990.godine a posljednji je odražan 29.februara i 1. marta 1992. u Bosni i Hercegovini. „Deklaracije o nezavisnost usvojene su u Slovenij i Hrvatskoj 25. Juna 1991.godine. Pod pritiskom međunarodne zajednice njihovo stupanje na snagu je suspendovano na period od tri mjeseca.“⁴⁹

Sve ovo je vodilo u političku krizu na teritoriji SFRJ, pa je 4. oktobra 1991. godine održana Konferencija o Jugoslaviji gdje je liderima šest republika predstavljen plan rješavanja pod nazivom Okvirni plan za rješavanje jugoslovenske krize koja je sadržala šest principa koji bi značio kraj SFRJ ali početak evropskog, prograđanskog puta jugoslovenskih republika daleko od totalitarizma socijalističkog režima i kratkovidnosti etnonacionalista. Nažalost, konferencija je završila neuspješno jer je predsjednik Srbije odbio potpisati plan a Skupština Crne Gore odbija plan i tada je i obesnažila potpis svog predstavnika.

Iako neuspješna, Konferencija o Jugoslaviji je izrodila ideju osnivanja zasebne komisije, što je Evropska Zajednica i učinila formiranje Arbitražne komisije kojom je predsjedavao Robert Badinter. Nazvana Badinterovom komisijom, konstatovala je da je Jugoslavija u procesu disolucije a ne secesije njenih republika članica. Ista Komisija misli da je proces disolucije završen te da SFRJ više ne postoji i pozvala je članice da kao države nasljednice riješe pitanja nasljedstva i primjene ugovora potpisanih i ratifikovanih od strane SFRJ.⁵⁰

Tako se u mišljenju br.3 iz januara 1992. godine konstatuje da su postojeće granice republika zaštićene međunarodnim pravom i da predstavljaju međunarodno priznate granice koje se ne mogu mijenjati silom, a pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjene granica koje postoje u trenutku sticanja nezavisnosti⁵¹.

Referendum o suverenosti i nezavisnosti BiH održan 29.februara i 1.marta 1992.godine na osnovu Odluke o raspisivanju referenduma donijete od strane Skupštine SR BiH. Na istom zasjedanju Skupštine, održane 25. januara 1992.godine odlučeno da se svi predstavnici republike povuku iz saveznih državnih organa. Na ovaj način je Bosna i Hercegovina raskinula sve državno-pravne veze sa Jugoslavijom.

Prije toga, u jesen 1991.godine sljedbenici nacionalističkih stranaka i ideologa stvaranja etničkih monolitnih državica su pripremali teren za takav scenario.9. i 10. novembra održan je srpski plebiscit⁵². „Ovdje se, i to bi moralo biti nesporno, radi o aktu koji je proveden u suprotnosti sa tadašnjim Ustavom i Zakonom o referendumu. Ta je činjenica jasno istaknuta u Zaključku bosanskohercegovačke Vlade od 15. Novembra 1991.godine, koji je autoritetom izvršne vlasti osporio obavezujući karakter plebiscitarne odluke, kao što je i indirektno potvrđena Odlukom ustavnog suda BiH od 8.novembra 1992.godine, kojom je poništena Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda u BiH sa pratećim ustavom i opštim aktima“⁵³. Ovim je jasno da nisu postojali argumenti na strani legalnosti sprskog plebiscita, jer se bitna pitanja kao što su mijenjanje ustavnog uređenja ili mijenjanje granica odnosno pripajanje ili odcjepljenje određenih teritorija ne može održati van centralne vlasti ili aminovanja iste. „Ako kršenju pozitivnih republičkih propisa dodamo činjenicu vaninstitucionalnog i preventivnog , etno-plebiscitarnog manifestiranja političkog stava, za koji se vežu javnopravne posljedice, ne bi smjela postojati nikakva opravdana sumnja da je srpski plebiscit nelegalan. Ali, istovremeno ne smije biti sporno, plebiscit je to pokazao, da i nezakoniti akti proizvode socijalne učinke“⁵⁴.

Srpska demokratska stranka se nameće kao jedini zaštitnik interesa Srba u Bosni i Hercegovini a plebiscitom pokušava dobiti legitimitet od strane naroda jer se narod trebao odlučiti u kojoj i kakvoj zemlji želi živjeti tako da je stvoren novi sistem legalnosti.

Nijednom narodu nije garantovao Ustav SFRJ iz 1974. godine da može izvršiti jednostrano otcjepljenje ⁵⁵ tako da se izjašnjavanju insistiralo na principu građanske neutralnosti odnosno republičke a ne etničke lojalnosti.

Interesantno je da je i provedbena tehnika upitna jer su ponuđeni listići plave boje i žute boje. Plavi listići⁵⁶ koji su namijenjeni Srbima i žuti listići⁵⁷ za nesrpsko stanovništvo zamišljen je Srpske Republike Bosne i Hercegovine.Samim tim činom je svakom građaninu koji je pristupio glasanju određena etnička pripadnost ali samo postavljeno pitanje je politički šah mat jer građani koji nisu pripadnici srpskog naroda nisu mogli učestvovati direktno u odlučivanju.

Sličan primjer je neuspjela avantura samouprave Hrvata u BiH. Ideja je jako slična ideji srpskog plebiscita ali u vidu hrvatske samouprave i time bi Hrvati instalirali sličan entitet Republici Srpskoj.

Kao što je i osnovana Skuština srpskog naroda 1991.godine, tako je 29.oktobra 2000.godine u Novom Travniku sazvan Hrvatski narodni sabor na kojem su prisustvovali osim tada vladajućeg HDZ-a⁵⁸ i ostale stranke koje predstavljaju hrvatski narod kao što su Hrvatska krščćanska demokratska unija, Hrvatska stranka prava i drugi. Među pristunima su bili i pripadnici rimokatoličke Crkve u Bosni i Hercegovini te ih je predvodio vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić. Uz poznate izjave Ante Jelavića da se bavi katoličkim politikanstvom, i uz prisustvo sveštenstva na konstituirajućoj sjednici dovodi u pitanje integritet sekularizma u Bosni i Hercegovini. Iako Ustav nema odredbe koje uređuju ovu tematiku, samo potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma je prihvatanje demokratije i sekularizma odnosno narodnu vlast i jednakost svih pred zakonom.

Antu Jelavića je izabrao sabor kao predsjednika te je sabor donio odluku o raspisivanju i održavanju referenduma i to na dan opštih izbora u Bosni iHercegovini, 11.novembra 2001.godine.

„U Deklaraciji se između ostalog utvrđuje kako je suverenitet hrvatskog naroda neupitan i neotuđiv, te da je hrvatski narod radi ostvarivanja svojih prava mora imati svoje političke, znastvene , kulturne, informativne i druge ustanova i institucije na čitavom prostoru BiH“⁵⁹.

Zahtijevali su reviziju Dejtonskog mirovnog sporazuma⁶⁰, što je i danas nonsens, a ideja je bila krojenje granica unutar Federacije BiH po etničkoj liniji i time bi prestala validnost Vašingtonskog ugovora⁶¹.

U kampanji pred referendum, mogao se čuti stari poznati vokabular, kojim su se služili i srpski političari samo desetak godina prije, a istim se branila ideja referenduma a najpoznatija je izjava Ante Jelavića u Tuzli, kojom je Federaciju proglasio muslimanskim entitetom i da je za Hrvate ona prošlost čime je najavio osnivanje nove entitetske jedinice te bi sve te federalne jedinice bile ustrojene po etničkom principu.

Referendum je okončan sa 98,96 postotnom podrškom Deklaraciji i time je proglašena Hrvatska samouprava u Mostaru 3.marta 2001.godine. Na proglašenju samourpave naznačeno je da se na području samouprave ne priznaje vlast BiH niti Federacije BiH i da se neće primjenjivati odluke međunarodne administracije.

Avantura sa samoupravom je završila smjenom Jelavića i zabranom obavljanja svake javne funkcije njemu i nekolicini njegovih najbližih saradnika. „Samouprava se istopila pred pojačanim prisustvom SFOR-a i kontrolom finansijskih tokova koji su funkcionirali po odvojenim računima, hrvatske račune je kontrolirao HDZ“⁶².

Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, Petritsch je obrazložio svoju odluku da se proglašenjem samouprave podriva ustavni poredak Federacije i države BiH te da drugog izlaza nije bilo osim smjene Jelavića te ukidanjem samouprave jer bi se time proglasile nadležnim strukture koje su bile nezakonite i paralelne.

Avantura zvana hrvatska samouprava je provedena u loše izabranom trenutku, kada je Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu uz punu podršku i pomoć međunarodnih snaga uvježbavao svoje ovlasti te se tu nalazi odgovor na uspjeh srpskog plebiscita.„Naime, tadašnje plebiscitarno obraćanje jednoj fiktivnoj etničkoj cjelini koja se nije mogla definirati ondašnjim standardima ustavnog i izbornog prava protiv sebe nije imala međunarodnu zajednicu nego funkcionere SDA i HDZ“⁶³.

Srpski plebiscit je legaliziran Dejtonskim mirovnim sporazumom dok je hrvatska samouprava ostala u historijskim arhivama.

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine⁶⁴ je međunarodno priznat od strane Evropske Zajednice i njenih članica te su slijedila priznavanja od strane ostatka svijeta, što je započeto priznavanjem od strane Sjedinjenih Američkih Država koje se desilo 7.aprila 1992.godine. Bosna i Hercegovina je time stekla svoju nezavisnost i suverenost koja traje do danas.

3. OSNOVNI OBLICI DEMOKRATIJE

Neposredna demokratija je integralni dio primjene demokratije kao učestvovanja naroda u vlasti odnosno neposredne narodne vladavine. Najčistiji oblik kada se pripadnici jedne političke zajednice a to je narod u svojoj osnovi, okupi na javnom mjestu i kada narod bez obrazovanja predstavničkog tijela čini zakonodavnu vlast.

Najraniji oblik pojavili su se u 4. i 5.stoljeću prije nove ere. To su bile skupštine Atine, na kojima su građani koji su slobodni i koji su punoljetni donosili državne odluke. Te skupštine su sa nazivale eklezije.“Svi slobodni građani bili su, dakle, država, pa nije bilo potrebe za formiranjem posebnih državnih organa“⁶⁵. Takav oblik vladavine naziva se neposredna ili direktna demokratija odnosno narodna samouprava. Danas je nezamislivo i neizvodivo sabrati sve građane u državi koji posjeduju zrelost za obavljanje javnih poslova na jednom mjestu. Tako da je neposredna demokratija moguća samo u jedinicama lokalne samouprave sa malim brojem stanovnika. Postoje primjeri kao što su skupovi građana u Sjedinjenim Američkim Državama. Ti skupovi se nazivaju town-meeting ili gradsko okupljanje u gradovima sa malom populacijom. Nešto slično postoji i u Engleskoj u najnižim jedinicama lokalne samouprave.

Postoje i ideje kako da se održi ali i da se modernizuju instituti neposredne demokratije kao što su profesori Milosavljević i Popović predstavili: “ Kao jedan od modaliteta za prevazilaženje tehničke strane ovog problema (tj. nemogućnosti okupljanja velikog broja građana na jednom mjestu), nudi se izlaz u elektronskim debatama i elektronskom glasanju. Takva vrsta debate i glasanja mogla bi, prema izvjesnim viđenjima, da bude supstitucija klasičnim okupljanjima građana na skupštine i da osnaži neposrednu demokratiju“⁶⁶.

Nažalost ideja da građani na javnim okupljanjima u modernom vremenu donose državne odluke je nemoguća zato je i naziva Georges Burdeau⁶⁷ historijskim kuriozitetom.

U modernom svijetu, vremenu savremenih država, neposredna demokratija zamijenjena predstavničkom demokratijom. U predstavničkoj demokratiji se učestvovanje građana u vršenju vlasti svodi na sami čin glasanja tačnije imenovanje onih koji će u njihovo ime vršiti vlast i u takvom sistemu građani nemaju sredstva za efektivnu kontrolu rada predstavničkih organa. Narodna volja se često iskrivljuje od strane narodnih predstavnika i nerijetko rade za vlastiti a ne opšti interes građana. Rousseau⁶⁸ je kritizirao predstavničku demokratiju iz razloga što predstavnici naroda iskrivljuju narodnu volju te rade za interes aristokratije. Sa stanovišta društvenog ugovora i narodne suverenosti da je predstavnička demokratija oblik otuđivanja suverenosti od svog autentičnog nosioca.

Rousseau-ove ideje bile prihvaćene tokom Velike francuske revolucije kao i tokom osnivanja Sjedinjenih Američkih Dražava.“ Međutim, Napoleon a sa njim i drugi diktatori koristili su narodnu volju, izraženu na plebiscitu, za sopstvene ciljeve…“⁶⁹. Ideja je skoro pa izumrla sve do perioda između dva svjetska rata kada dolazi do zalaganja određenih krugova za uvođenje oblika neposredne demokratije da bi se otklonili nedostaci predstavničke demokratije.

Uticajem kritiziranja predstavničke demokratije da je ukrala suverenitet narodu, nastajali su vremenom ponovo oblici direktnog učestvovanja građanja u vršenju vlasti, tako da je predstavička demokratija evoluirala u poluneposrednu demokratiju.

Poluneposredna demokratija je oblik između posredničke i neposredne demokratije. U institute posredničke demokratije uvedeni su instituti neposredne demokratije što je omogućilo građanima da učestvuju u vršenju vlasti jer se jedan dio najvažnijih pitanja za njihovo neposredno odlučivanje a daje se i mogućnost da narod sam predlaže odluke tačnije zakone zakonodavnom tijelu. Predstavničko tijelo ne može bez učešća građana donijeti odluke o onim pitanjima koja su rezervisana za građane. Vlast mora da informiše građane o svom radu i odlukama koje namjerava da donesu jer građani imaju pravo učešća u realizaciji određenih odluka.

Svi oblici neposredne demokratije kao što su referendumi i plebisciti, imaju svrhu i cilj upotpunjavanju posredničke demokratije, „oni služe kao dopuna a ne zamjena ustanovama predstavničke demokratije, kao sredstvo za korigovanje politike koju vode predstavnički organi…“⁷⁰, što od nezainteresovanih birača, građani na ovaj način postaju aktivni birački subjekt i preuzimaju odgovornost na sebe i sami donose odluke. To nikako ne znači da su predstavnički organi oslobođeni od odgovornosti za važna politička pitanja niti da ovo koriste kao novi metod manipulacije birača.

3.1. INSTITUTI NEPOSREDNE DEMOKRATIJE

Preko instituta neposredne demokratije građani ostvaruju svoje pravo donošenja odluka bez miješanja narodnih predstavnika. Ustavi država određuju oblike neposrednog odlučivanja. Koji su to oblici, raširenost upotrebe i stvarna primjena u praksi zavisi od državnog i društvenog uređenja, od mogućnosti ostvarivanja političkih prava i sloboda građana. Najčešći oblici su plebiscit, referendum, narodna inicijativa, narodni veto te peticija.

1.Plebiscit je jedan od instituta neposrednog vršenja vlasti građana, te spada u najstarije jer je korišten još u vrijeme Rimske republike. Ime vodi porijeklo iz latinskog jezika od riječi plebiscum što znači odluka donijeta glasanjem. Plebiscitom se iskazuje narodna volja glede nekog političkog pitanja putem glasanja u kojem učestvuju svi punoljetni građani. Izjašnjavanje na glasanju je tajno a pitanja su najčešće iz oblasni unutrašnje politike ili međunarodnih odnosa.

Kroz historiju plebiscit je prošao kroz tri faze svog razvoja. Prva faza je period antičkog Rima i trajala je četiri stoljeća od 449. do 20. godine prije nove ere. A najviše je korišten u vrijeme republike. Poslije ove faze nasto je dugi period zatišja te je ovaj oblik neposredne demokratije zaboravljen. Druga faza nastaje nakon uspješnih evropskih buržujskih revolucija u 18. stoljeću. To je period prve pojave pisanih ustava i utvrđivanja narodne suverenosti. Prvi plebiscit je održan 1791. godine u kojem se narod izjasnio da li su za to da papski Avinjon uđe u sastav Francuske. Nakon toga na održanim plebiscitima 1792. i 1793. godine, Nica i Savoj se priključuju Francuskoj. Održano je nekoliko sumnjivih plebiscita u svrhu sticanja legimiteta mijenjaja državnog ustroja, primjer je kada„…Napoleon III zatražio je 1851.godine od Francuza da odobre njegov državni udar (coup d’ etat), što su oni učinili…“⁷¹, ali se nije na tome zaustavio pa je proveo plebiscit i naredne godine i 1870.godine. Plebiscit je korišten i prilikom ujedinjenja Italije. Poslije Prvog svjetskog rata plebisciti su održavani relativno često a neki od njih su oni provedeni u Belgiji, Prusiji, Šleskoj i tako dalje, a ova faza traje do izbijanja Drugog svjetskog rata 1939. godine. Treća faza nastaje početkom posljednje decenije 20. stoljeća i ova faza još traje.

Kod plebiscita je bitno naglasiti da je tekst oko kojeg se narod izjašnjava skoro pa obični izgovor i oko tog teksta narod se oficijalno izjašnjava a iza kulisa je izjašnjavanje o aktu šefa države stvarno pitanje.“… Plebiscit je bumerang koji može, u slučaju neuspjeha, dovesti do odgovornosti pa i povlačenja sa položaja šefa izvršne vlasti“⁷². Tako da možemo reći da je glasanje na kojem se izražava povjerenje odnosno nepovjerenje prema čovjeku u čijim je rukama vlast, na način da se odobre njegovi akti ili pak odbijanje. Tu i nailazimo na samu bit upotrebe plebiscita koja se ogleda u izjašnjavanju građana ne normativnom ili upravnom aktu nego na samu činjenicu uređenja države. Ta pitanja su vezana za pripajanje određene teritorije odnosno promjena administrativnih granica unutar države, promjena oblika vlasti i prijedlog za izbor određene ličnosti na posebni položaj. „Zajednički imenilac svih ovih nijansiranja je da se plebiscit tiče više političkog izbora (sceltapolitica), političke opcije i uopšte političkog odlučivanja nego odlučivanja o jednom normativnom aktu, odnosno tekstu“⁷³.

U praksi su se iskristalisale dvije vrste plebiscita :

1. Unutrašnji plebiscit je onaj koji raspisuje i sprovodi suverena država odnosno njeno ovlašteno tijelo vlasti. Razlikujemo nekoliko vrsta: a) s obzirom na veličinu teritorije mogu biti državni i lokalni. Primjer državnog plebiscita je upit sproveden 27. aprila 1969. godine u Francuskoj povodom zakona o konstituisanju regiona i reformi Senata. Primjer lokalnog je plebiscit održan 27. oktobra 1955.godine povodom rješenja statusa Saarlanda. B) s obzirom na sadržaj može biti državno-politički, ustavnopravni i ekonomsko-socijalni. Primjer državno-političkog je plebiscit održan 1851.godine u Francuskoj na kojem se narod izjasnio da li je za promjenu državne vlasti, iz republike u carstvo. Primjer ustavnopravnog plebiscita je plebiscit održan 1800.godine u Francuskoj u kojem se narod izjasnio glede uvođenja novog ustava. A primjer ekonomsko-socijalnog su plebisciti održani u državama članicama Evropske Unije povodom Mastrihtskog ugovora. Pod c) spadaju plebisciti koji se dijele na one koje organizuje zakonodavno tijelo vlasti odnosno nacionalni parlament ili tijelo izvršne vlasti odnosno šef države ili vlada.

2. Vanjski plebiscit je onaj koji organizuje neka međunarodna organizacija. Mnogo su rjeđi od unutrašnjih plebiscita i javljaju se na dva načina, a)da plebiscit zahtijeva i organizuje neka svjetska specijalizirana organizacija kao što je Mirovna konferencija u Parizu održana 1920. godine glede Koruške i b) da plebiscit organizuje svjetska organizacija kao što su nekadašnja Liga naroda ili današnja Organizacija ujedinjenih nacija.

Provođenje se odvija prvo kao formulisanje pitanja na koje se može odgovoriti sa da ili ne. Glasačko tijelo čine punoljetni građani upisani u glasački spisak. Trajanje glasanja je 12 sati na otvorenim glasačkim mjestima ali u slučaju potrebe provoditi dva uzastopna ali tu odluku donosi organizator plebiscita. Nepovjerenje postoji u demokratskom društvu prema plebiscitu radi česte upotrebe u autokratskim režimima, u kojima se izražavalo povjerenje osobi koja je zaposjela državni vrh nasilnim putem ili na formalno legitiman način. Zbog iskrviljavanja svrhe plebiscita i radi važnosti političkih pitanja o kojima se odlučuje na plebiscitu, plebisciti su često proizvodili socijalne ili političke nemire u državi jer su davali legitimitet autokratskom režimu. Zato profesor Šarčević objašnjava opasnost korištenja plebiscita u sopstvene svrhe: “Stvaranje novog poretka normi (ustavnosti) na bazi nelegalnih akata (plebiscita) je uvijek revolucionaran čin, i njegova uspješnost zavisi od sposobnosti uspostavljanja efektivne kontrole nad novostvorenim uređenjem. Revolucija u pravom smislu pretpostavlja bitnu preobrazbu osnovih struktura konkretnog ustavnog uređenja. Pravna uspješnost takve revolucije se procjenjuje s obzirom na mogućnost efektivnog osiguranja institucionalnih pozicija moći političkim snagama koje razaraju postojeće ustavno uređenje i uspostavljaju novo. Tako se uspješnost jednog nelegalno zadanog i provedenog referenduma može procijeniti tek u trenutku uspostavljanja uređenja koje može efektivno kontrolirati učinke referendumskih odluka. Izvorno nelegalan akt će se u nastavku ili poništiti (primjena principa ustavnosti/zakonitosti) ili će biti interpretiran kao legitimaciona osnova novog ustavnog uređenja (primjena principa efektivne kontrole novonastalog ustavnog ustrojstva). Jer samo institucionalno osiguranje plebiscitarnih odluka ima javnopravnu relevantnost-u suprotnom plebiscit postaje predmet krivičnog prava“⁷⁴.

2. Referendum je najrasprostranjeniji institut neposredne demokratije na kojem se svi punoljetni građani, koji su upisani u birački spisak odlučuju o prihvatanju ili odbacivanju nekog ustavnog, zakonskog ili nekog drugog opšteg akta ili o političkim i ekonomskim pitanjima. Referendum je danas ustavna kategorija pa većina država današnjice u svoje ustave ugrađuje institut referenduma pa se sve zemlje mogu svrstati u tri grupe. Prvu grupu čine zemlje koje često održavaju referendume kao što su Švicarska i Francuska. Drugu grupu čine zemlje koje ne baš često održavaju referendume u koje spada većina zemalja i treću grupu čine zemlje koje ni formalno ni materijalno ne priznaju institut referenduma stoga ga ne održavaju i to su autokratski režimi i arhaične monarhije.

Kroz historiju institut referendum je prošao dosta faza i mijenjanja. Od vremena švicarskih kantonalnih referenduma koji su donosili odluke ad referendum, koje su više imale savjetodavnu svrhu jer su te odluke morale potvrditi vlade do danas. Danas je drugačija situacija, gdje parlament predlaže donošenje zakona a narod ih odobrava odnosno odbija. Tako i profesor Marković govori :“Kako je parlament punomoćnik biračkog tijela, on zakone ne može usvajati konačno, nego samo ad referendum, pod uslovom, pošto budu dobili ovjeravanje biračkog tijela. Dakle, oni će konačno biti usvojeni tek kad ih biračko tijelo kao vlastodavac parlamenta bude odobrilo. Tako građani drže kontrolu nad vršenjem javnih poslova“⁷⁵. Ovo proizlazi iz teorije narodnog suvereniteta, i narod osim što bira predstavnike u parlament pa se narod nameće kao vlastodavac, građani na ovaj način aktivno učestvuju i ne dozvoljavaju predstavnicima unutar zakonodavnog tijela da se otuđe od narodne volje.

Postoji nekoliko vrsta odnosno oblika referenduma :

1) U ovoj prvoj grupi pripadaju ustavotvorni, zakonodavni, administrativni, finansijski referendumi. Na ustavotvornom referendumu građani se izjašnjavaju da li su za ili protiv promjene ili prihvatanja ustava. Građani na neposredan način, glasanjem učestvuju o donošenju novog odnosno o reviziji već postojećeg ustava. Ova vrsta koristi se u Švicarskoj, u kojoj je kroz historiju održano 220 referenduma. Od toga na 114 održanih je prihvaćen prijedlog promjena a na 106 održanih je odbijen prijedlog donošenja ili promjene. Zakonodavni referendum se održava kada se postavlja pitanje vezano za odluke vođenja države, finansijski se održava glede javnih troškova, tačnije o zaduživanju zemlje i javnoj potrošnji. U ovu grupu spadaju i referendumi koji se održavaju vezano za pitanje članstva u nekoj međunarodnoj organizaciji kao što je Organizacije ujedinjenih nacija ili vojnog saveza kao što je NATO⁷⁶.

2) Referendumi u ovoj grupi su obavezni i fakultativni referendumi. Obavezni se održava u tačno određenim slučajevima, koji određuju ustavi i zakoni. Tako da se na tim referendumima građanstvo izjašnjava o pitanjima revizije ustava, mijenjanja granica ili donošenje određenih zakona. Ustavi Austrije i Švicarske predviđaju mijenjanje ustava na ovaj način. Referendum se primjenjuje po autizmu, čim nastupi predviđeni slučaj. Fakultativni referendumi se primjenjuju kad se steknu formalni uslovi koji su unaprijed predviđeni, te se ispunjenjem tih uslova pokreće mehanizam referenduma. Ustav Švicarske predviđa i ovu vrstu referenduma: „Ako u sto dana nakon zvanične objave akta, bilo kojih 50.000 građana sa biračkim pravom, ili bilo kojih osam kantona zatraži, akt će biti stavljen na glasanje“⁷⁷. Sličnu odbredbu ima i ustav Italije u kojem se predviđa da referendum može zatražiti 500.000 građana. A imamo i primjer Srbije u kojoj u Ustavu piše da :“Na zahtjev većine svih narodnih poslanika ili najmanje 100.000 birača Narodna skupština raspisuje referendum o pitanju iz svoje nadležnosti, u skladu sa Ustavom i zakonom „⁷⁸. Na fakultativnom referendumu se može ali ne mora postaviti pitanje glede potvrde građana. Fakultativni referendumi su bili predviđeni u ustavima SFRJ iz 1963.godine i 1974.godine.Ova vrsta referenduma se zove i narodni referendum jer ga narod sam inicira.

3)Prethodni i naknadni referendumi se određuju prema vremenu njihove primjene. Na prethodnom referendumu se građani izjašnjavaju o prijedlogu nekog akta koji tek treba stupiti na snagu. Svrha ovog referenduma je ispitivanje i saznanje mišljenja građana prije donošenja odluke, i na vrijeme se može reagovati i u slučaju neodobravanja zakonodavno tijelo može odustati od donošenja odluke jer nema podršku. Naknadni referendum se održava glede neke već usvojene odluke ili bilo kojeg drugog akta zakonodavnog tijela ili bilo kojeg drugog tijela vlasti.Izjašnjenje građana na ovom referendumu ima karakter ratifikacije. U slučaju potvrđivanja odluke, takav referendum se naziva konstitutivni. U slučaju neprihvatanja tačnije odbijanja neke odluke, takav referendum se naziva abrogativni. Naziva se još i narodni veto, ova vrsta referenduma se može raspisati radi zakona koji su već na snazi, primjer je Italija. Ustav Italije predviđa:“Narodni referendum se raspisuje radi odlučivanja o potpunom ili djelimičnom ukidanju jednog zakona ili jednog akta koji ima snagu zakona, kad to zahtjevaju pedeset hiljada birača ili pet oblasnih savjeta“^[⁷⁹

4)Obavezujući i savjetodavni referendum se određuju prema obaveznosti odluke. Obavezujući referendum, kako mu ime govori, je onaj čija se odluka mora sprovesti. Odluka takvog referenduma je konačna. Savjetodavni referendum postoji kada se akt koji je predmet referenduma ne usvaja putem referenduma ali se referendum izražava mišljenje. Parlament koristi ovu vrstu referenduma da sazna šta građanstvo misli o zakonu koji parlament želi donijeti. Od građana se traži da izrazi svoje mišljenje i to mišljenje može imati političku težinu i to u slučaju da se promijeni odnos snaga i da zastupnici navođeni voljom naroda povuku svoj glas, ali u suštini pravno ne obavezuje parlament, koji je samostalan u ovom slučaju na donošenje zakona.“Parlament, znači, može odlučivati i suprotno mišljenju građana izraženom na referendumu“^[⁸⁰

5) Prema području za koje se organizuje, referendum može biti nacionalni ili državni, regionalni, opštinski ili organizovan za drugačije određen dio teritorije.Ovaj posljednji biće raspisan kada se neko pitanje tiče samo određenog dijela teritorije koji nije definisan kao teritorijalna jedinica. Nacionalni ili državni referendumi se koriste rijetko, za razliku od onih određenih za uža teritorijalna područja, a postoje zemlje koje nacionalni referendum nisu nikada koristile ili su ga koristile u rijetkim situacijama. Primjeri tih zemalja su Italija, Švedska, Španija i Holandija. Na drugoj strani postoje zemlje u kojima se nacionalni referendumi održavaju dosta često, to su zemlje kao što su Francuska i Švicarska. Slabo korištenje ovog instituta neposredne demokratije se pravda prigovorima kao što je korištenje referenduma i rezultata istih u svrhe legitimizacije autokratskog režima čime se direktno šteti demokratiji jedne države. „Ti prigovori tiču se mogućnosti zloupotreba referenduma od strane političkog režima (čega je u historiji bilo), dovoljno kompetentnosti biračkog tijela za odlučivanje u složenim državnim pitanjima…“⁸¹.

6) Radno-funkcionalni referendumi su oni koji se provode u preduzećima, ustanovama i organima o pitanjima utvrđenim zakonima i statutom. Sve do donošenja amandmana 1988.godine u Jugoslaviji su se ovi referendumi raspisivali za sve opšte akte, a od tada su se raspisivali samo za donošenje statuta.

Posebnu vrstu referenduma predstavlja arbitražni referendum. On postoji kada jedan državni organ, a to je najčešće šef države, iznose biračkom tijelu na arbitražu spor koji je nastao između njega kao izvršne vlasti i parlamenta kao zakonodavne vlasti. Ovo je predviđao Weimarski ustav⁸², a prema Ustavu Austrije, odlukom dvotrećinske većine članova parlamenta može se raspisati referendum o razrješenju predsjednika Republike⁸³, nasuprot tome u Latviji predsjednik Republike može raspisati referendum o raspuštanju parlamenta⁸⁴. „Riječ je o ustavom propisanom mehanizmu za rješavanje takvih sporova, prema kome birači imaju konačnu riječ u rješavanju nastalog spora“⁸⁵.

Da bi bili uspješni i opravdani, referendumi treba da ispune nekoliko uslova. Pitanje koje se postavlja na referendumu treba da bude jednostavno i nedvosmisleno postavljeno. Prvi uslov je da se ne vrši pritisak na birače i da referendumska kampanja bude slobodna, tako da pristalice za da i za ne imaju podjednake mogućnosti da se izraze. Slobodan izbor je ugrožen u slučaju kada je referendum popraćen pristicima iz vlasti da u slučaju neodobravanja prijedloga da će se podnijeti ostavke. Takav primjer imamo u Francuskoj gdje profesor Marković kaže :“Neuspjeh referenduma od 1969.bio je razlog podnošenja ostavke generala De Golana položaj predsjednika Republike i njegovog povlačenja iz javnog života“⁸⁶. Drugi uslov je vezan za kompetentnost birača a poseban uslov je vezan za samo pitanje, koji ne smije biti dvosmisleno i mora biti koncipirano da se može odgovoriti sa da ili ne.

Za uspješnost referenduma mogu se postaviti još dva uslova. Prvi je u pogledu broj birača koji trebaju da glasaju a drugi je u pogledu datih glasova. Kombinacijom tih uslova dolazi se do tri varijante. Prva je u kojoj je odluka donijeta ako je za nju većina glasala od ukupnog broja birača. Druga je u kojoj je odluka donijeta ako je za nju glasala većina, uz uslov da na referendum izađe više od polovine birača. I treća je u kojoj je odluka donijeta većinom glasova onih koji su izašli na referendum, bez obzira na procenat izlaznosti na referendum.

Odluka donijeta na referendumu ima pravnu snagu jednaku odluci donesenoj u predstavničkom tijelu. Naravno, izuzetak je savjetodavni referendum. Postavlja se pitanje da li može parlament svojom odlukom izmijeniti ili ukinuti odluku donijetu na referendumu. Parlament ne može to učiniti jer bi time poništio volju građana i tada bi se dovelo u pitanje narodni suverenitet kao vlastodavca i neposrednog subjekta u donošenju odluka a parlament bi se ustoličio kao autoritativan subjekat vlasti. Postoji ipak mogućnost da se održi novi referendum glede odluka prošlog te da se na taj način, naravno samo uz podršku naroda, stavi van snage. „U nekim zemljama je, za razliku od toga, ustavom propisano da se odluka donijeta na referendumu ne može izmijeniti ili ukinuti u jednom određenom roku, odnosno da takva odluka ne može biti izmijenjena ili ukinuta dok traje mandat onog sastava parlamenta u čijem je mandatu referendum održan“⁸⁷.

3. Sličnosti i razlike plebiscita i referenduma postoje, i iako su često jasno vidljive i precizne, neke zemlje ih danas smatraju sinonimima za istu stvar iako su to dva različita instituta neposredne demokratije. Profesor Kuzmanović glede ovoga kaže :“ Referendum i plebiscit su vrlo slični pa se u praksi pravi njihova zamjnena, a najčešće ih izjednačavaju. Tu zamjenu i izjednačavanje čine čak i državni organi koji raspisuju referendum, odnosno plebiscit. Osnovni elementi za razlikovanje su značaj pitanja o kome se građani izjašnjavaju (najznačajnija se iznose na plebiscit) učestalost provođenja (rjeđe se provodi plebiscit)“⁸⁸.

Sličnosti se ogledaju u tome da i referendum i plebiscit su demokratski oblici učestvovanja građana u odlučivanju i ostvarivanju prava i sloboda građana. Pravo učestvovanja građana na referendumu i plebiscitu je isto, svi punoljetni građani sa pravom glasa mogu učestvovati. Postupak provođenja plebiscita i referenduma je isti. Prvo se utvrđuju izborne jedinice potom se formiraju glasačke komisije te glasački odbori. Tehnika provođenja je ista, građani se izjašnjavaju na postavljeno pitanje sa da ili ne odnosno za ili protiv. Sistem kontrole oba instituta je isti, te se vrši u skladu i na temelju ustava i zakona.

Razlike između referenduma i plebiscita se ogledaju u etimologiji naziva i učesnicima. Plebiscit se isključivo organizuje za narod i od naroda, a referendum se može organizovati po istom principu ali isto tako može se organizovati i za zaposlene u određenoj organizaciji. Plebiscit je širi po učešću građana od referenduma. Druga razlika se je u tome ko može raspisati plebiscit a ko referendum. Plebiscit može raspisati samo državni organ a izuzetno može i međunarodna organizacija. Referendum mogu raspisati i državni i lokalni organi vlasti, kao i preduzeća i ustanove, svaki za svoje područje djelovanja. Plebiscitom se odlučuje o bitnim pitanjima kao što je oblik vladavine, povjerenje šefu države, mijenjanje granica. Narod daje svoje mišljenje o cijeloj vlasti, njenom dotadašnjem radu i donosi odluku o povjerenju šefu države i njegovim prijedlozima. Referendum na drugoj strani je drugačiji, iako se na referendumu može odlučivati i o bitnijim pitanju, česti su referendumi na kojima se odlučuje o vrlo sitnim pitanjima u ustanovama ili preduzećima. Razlika je i učestalosti održavanja. Referendum se održava često i na više nivoa, dok se plebisciti održavaju rijetko čak samo izuzetno i to samo na državnom, eventualno međunarodnom nivou. Posljednja razlika se ogleda u odlukama koje se donesu. Odluke plebiscita mogu biti punovažne ako za ili protiv glasa barem natpolovična većina, naravno može se ustavom ili zakonom utvrditi da je potrebna dvotrećinska ili još jača većina. „Sporazum o promjeni međuentitetske linije razgraničenja između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine može se iznijeti na potvrdu putem referenduma u Republici“⁸⁹. Ovo je razlika od člana 2 stav 2 u kojem je propisano da se granice Republike Srpske utvrđuju i mijenjaju plebiscitom tročetvrtinskom većinom od ukupnog broja upisanih glasača. Dok odluke referenduma mogu biti punovažne sa natpolovičnom većinom ali i sa relativnom većinom.

4. Narodna incijativa ili građanski incijativa predstavlja još jedan institut neposredne demokratije. Vrlo je važan ali i zapostavljen način direktnog učestvovanja građana u odlučivanju, o čemu govori i drugi naziv koji se koristi za ovaj institut a to je drugi stub neposredne demokratije. Ogleda se u pravu odnosno o ovlaštenju određenog broja birača da predlaže donošenje zakona, rješavanje određenih pitanja pa čak i reviziju ustava, što dostavlja predstavničkom tijelu. Predstavničko tijelo je dužno, glede prijedloga koji je podnesen, da održi debatu i izjasni se povodom toga.

Postavlja se pitanje koji je broj građana potreban za donošenje narodne incijative. To pitanje nema jedinstveno rješenje, u smislu da je nekim međunarodnim aktom ili konvencijom određeno već se prepušta nacionalnim zakonima ili ustavima. Postoje države u kojima se ne određuje broj građana koji je potreban već se oređuje teritorijalna jedinica koja može podnijeti prijedlog, odnosno građani te teritorijalne jedinice.

Prema svom predmetu, incijative mogu biti vezane za mijenjanje ustava i one se nazivaju ustavotvorne incijative a mogu biti i vezane za donošenje zakona ili bilo kojeg drugog opšteg akta i one se nazivaju zakonodavne incijative.

Prema formi moguće su dvije vrste incijative, ona može biti u formi opšteg prijedloga ili neformalna incijativa, kojim se izražava opšti politčki zahtjeva a može biti i u formi konkretnog prijedlogai nazivaju se i formulisanim incijativama, u kojem građani predlažu pravnu odredbu. „U prvom slučaju, inicijatori samo traže donošenje opšteg akta, a predstavničkom tijelu ostavljaju da ono formuliše akt koji se inicijativom predlaže. U drugom slučaju, podnosioci inicijative sami formulišu opšti akt čije donošenje predlažu, iskazujući time na potpuniji način svoju volju“⁹⁰. Takav oblik incijative predviđa i Ustav Italije iz 1948. godine:“ Narod vrši zakonodavnu incijativu predlaganjem od strane najmanje pedeset hiljada prijedloga zakona redigovanih u članovima“⁹¹.

U zavisnosti da li predstavnički organ poslije debate može samo odbiti prijedlog ili je dužno da uz odluku o odbijanju raspiše referendum postoje dva oblika narodne incijative. Prvi je uži domet narodne incijative u kojoj građani ostvaruju svoje pravo da incijativom predlože bilo koje pitanje na dnevni red. Predstavnički organ je obvezan da održi debatu o prijedlogu i u slučaju da usvoji prijedlog, inicijativa će dati željene rezultate. Drugi je širi domet narodne inicijative, postoji u slučaju kada predstavnički organ poslije održane debate ne usvoji prijedlog. Predstavnički organ tada mora raspisati referendum na kojem će biračko tijelo odlučiti konačno o prijedlogu. Ovako se ostvaruje potpuna neposredna demokratije, pošto se prijedlog može pretvoriti u zakon i bez direktnog učestvovanja građana.

Bilo u jednom bilo udrugom obliku, većina zemalja poznaje institut narodne inicijative. Najbolji primjer je Švicarska u kojoj zakonodavna inicijativa postoji na lokalnom, tačnije kantonalnom nivou dok na nivou države postoji samo ustavotvorna inicijativa. Objašnjava se složenošću zakona i mogućnošću povrede federalnog načela. Od 1848.godine do 2004.godne u Švicarskoj je održano 159 glasanja na osnovu narodne inicijative.

Narodnu ustavotvornu inicijativu poznaje i Ustav Republike Srbije⁹²:“Prijedlog za promjenu Ustava može podnijeti najmanje jedna trećina od ukupnog broja narodnih poslanika, predsjednik Republike, Vlada i najmanje 150.000 birača“⁹³. Narodnoj skupštini⁹⁴građani šalju svoj prijedlog, u kojoj će nakon debate odlučiti o sudbini prijedloga. „Narodna skupština usvaja akt o promeni Ustava dvotrećinskom većinom od ukupnog broja narodnih poslanika i može odlučiti da ga i građani potvrde na republičkom referendumu“⁹⁵. Tako da će u Srbiji predstavnički organ, odnosno zastupnici Narodne skupštine odlučiti zavisno od kompleksnosti prijedloga da uključe i građane sa pravom glasa da potvrde prijedlog. Ovo je očigledan primjer neposredne demokratije gdje su građani uključeni u cijeli postupak donošenja akata glede promjene ustava, a predstavnički dom dobija legimitet podrškom naroda. Mogu se usuditi pa reći, da narod iznese cijeli postupak donošenja pravnog akta sam. Prvo kroz predlaganje akta narodnom inicijativom, dalje predstavnici u parlamentu odlučuju o prijedlogu a kako su građani vlastodavci i oni biraju predstavnike na indirektan način učestvuju u ovom dijelu, te na referendumu odlučuju definitivno o sudbini prijedloga.

Ustav Srbije, koji je uzet kao primjer na koji se naši ustavotvorci mogu ugledati, poznaje i narodnu zakonodavnu inicijativu :„Pravo predlaganja zakona, drugih propisa i opštih akata imaju svaki narodni poslanik, Vlada, skupština autonomne pokrajine ili najmanje 30.000 birača“⁹⁶. Formulacija je jako slična kao u slučaju prijedloga za mijenjanje ustava, samo je potreban manji broj upisanih birača ali je postupak isti. Po podnošenju prijedloga, Narodna skupština je dužna raspraviti o prijedlogu i odlučiti o istom. U slučaju da predstavnički organ odbije prijedlog, dužan je da obavijesti podnosioce tog prijedloga. Građani imaju pravu, ali samo u slučaju zakonodavne inicijative, da podnesu ponovo isti prijedlog, a u slučaju ustavotvorne inicijative moraju sačekati barem jednu godinu i to samo ako je u pitanju želja za podnošenjem istog zahtjeva. Moguće je prijedloge slati gradskim, opštinskim predstavničkim organima. Broj birača koji treba podrži potpis prijedloga za regionalnu, gradsku ili opštinsku skupštinu se utvrđuje njihovim statutima, s tim da se u opštinama i gradovima traži 5 % birača.

5. Narodni veto je podvrsta zakonodavnog referenduma putem kojeg birači ukidaju važenje postojećeg zakona ili nekog drugog opšteg akta. Birači mogu, u slučaju da se ne slažu sa donešenim zakonom, tražiti da se on iznese na narodno glasanje. Ukoliko predstavnički dom prihvati zahtjev građana te se akt koji su donijeli stavi narodu na glasanje, birači se mogu suprostaviti te taj akt odbaciti. Ako narod odbaci zakon koji je stavljen na glasanje, smatrat će se da nikada nije donešen.„To znači da veto naroda na zakon ima povratno dejstvo, jer se smatra da zakon koji je njime pogođen nije nikada ni postojao“⁹⁷.

Narodni veto je raskidni uslov kojem je podvrgnut zakon. Zakon svoju egzistenciju bazira na glasanju u predstavničkom organu a uloga narodnog veta je da odbaci već važeći zakon. Pošto postoji mogućnost da svaki zakon bude stavljen na narodno glasanje i time odbačen, za odbacivanje je potrebna ne samo većina onih koji su izašli na glasanje već većina od ukupnog broja birača upisanih u spisak. Oni koji ne izađu na glasanje, su svojom pasivnošću dali do znanja da žele da zakon ostane na snazi onako kako je izglasan u predstavničkom organu i na taj način su dali podršku zakonodavcima.

Postoje određene sličnosti između narodnog veta i naknadnog referenduma, i postoje autori koji smatraju da je veto dio naknadnog referenduma. Razlika je ipak više nego očita, pošto građanstvo i njeno učestvovanje je mnogo naglašenije u slučaju naknadnog referenduma. Kod narodnog veta zakonodavno tijelo je već izlgasalo određeni zakon i time je on postao važeći, time je parlament ili bilo koje drugo predstavničko tijelo potpuno samostalno u svom odlučivanju i djelovanju. Građani za vrijeme glasanja, glasaju za odbacivanje zakona koji je je već donesen i u tom trenutku je važeći. Narodni veto ne čini nikakvu kreativnu vlast već samo čine vlast sprečavanja odnosno imaju mogućnost da ponište zakon koji je bez njih u njihove ime donio neko drugi. U slučaju naknadnog referenduma, tekst je još uvijek prijedlog i tek je na putu da postane zakon. Prvu etapu je prošao a to je izglasavanje u parlamentu, dok na drugoj etapi dobija podršku od strane naroda. Druga etapa je važna kao i prva jer će tekst prijedloga postati važeći zakon u slučaju i samo ako narod da svoj pristanak. To je razlika između veta i narodnog referenduma, gdje narod aktivno učestvuje tačnije odobrava određeni nacrt zakona odnosno zakon koji je izglasan u predstavničkom organu vlasti i samo čeka odobravanje od strane građana, dok kod veta narod ima pravo samo da odbije ili prihvati određeni akt koji je već prošao proceduru izglasavanja u zakonodavnom tijelu vlasti.

Čak je i referendumsko pitanje različito postavljeno. Kod narodnog veta, pitanje je postavljeno da li su da se zakon usvojen u parlamentu odbaci ili ne, dok kod narodnog referenduma, pitanje je da li su birači za to da se tekst usvojen u parlamentu potvrdi ili ne i tako postane odnosno ne postane zakon.

6. Peticija je institut neposredne demokratije i ulazi u red političkih prava, priznata u ustavima i međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. Prvi put spomenuto je u francuskom Ustavu iz 1791. godine. Peticija se sastoji od prava svakog građanina da vlastima šalje prijedloge, sugestije, zahtjeve i pritužbe. Profesor Kuzmanović za njih kaže da su „niži oblik neposredne demokratije“⁹⁸. Sastoji se od dva prava, prvo je iznošenja prijedloga za zakonodavnu reformu i unapređenja rada vlasti, drugo je pravo pritužbe na rad vlasti. Drugo pravo, pravo pritužbe, se smatralo kao pravom građana na pritužbu zakonodavnom organu na rad organa izvršne vlasti, a danas je širi pojam i shvata se kao pravo pritužbe na postupke bilo kojeg organa vlasti. Tako u francuskom Ustavu stoji odredba: “Svako lice koje tvrdi da je žrtva teškog krivičnog djela ili drugog prekršaja koje je počinio član Vlade u vršenju njegove funkcije može podnijeti žalbu Žalbenom odboru“⁹⁹.

„Svaka osoba ima pravo pojedinačno ili zajedno sa drugima da pismenim zahtjevima ili pritužbama adresira nadležne organe i zakonodavne organe“¹⁰⁰. Građani mogu, bilo individualno bilo u zajednici sa drugima, podnositi peticije i njima davati neformalne prijedloge za donošenje ili izmjenu propisa, upućivati molbe i tražiti rješavanje određenog problema i izjavljivati pritužbe na nepravilne i nezakonite postupke organa vlasti. U švicarskom Ustavu piše: “Svaka osoba ima pravo, bez predrasuda, da podnese peticiju nadležnim organima, vlasti moraju priznati prijem takvih peticija“¹⁰¹.

Pritužbe treba razlikovati od žalbi kao formalno-pravnih sredstava, odnosno redovnih pravnih lijekova koji se koriste protiv prvostepenih odluka organa uprave, sudova i drugih organa koji odlučuju o pravima građana. U mnogim zemljama postoji posebna vrsta žalbe u vidu ustavne žalbe koja se podnosi Ustavnom sudu zbog povreda sloboda i prava građana od strane državnih organa i organizacija. U ustavu Srbije piše: “Svako ima pravo da, sam ili zajedno sa drugima, upućuje peticije i druge predloge državnim organima, organizacijama kojima su poverena javna ovlašćenja, organima autonomne pokrajine i organima jedinica lokalne samouprave i da od njih dobije odgovor kada ga traži“¹⁰².

Peticije se mogu odnositi na aktivnost bilo koje vlast ili fukncionera. Podnošenjem peticije se stvaraju dvije vrste obaveze. Prva je da se razmotri peticija i da odgovor ako je podnosilac tražio odgovor. Druga je u slučaju ako je peticija u vidu pritužbe na rad i postupanje organa i pojedinaca u njemu, da se pokrene formalni postupak u kojem će se ispitati navodi iz pritužbe i ako se navodi ispostave tačnim da se preduzmu mjere kažnjavanja. Da bi se pravo na peticiju koristilo u punom obimu i nesmetano, potrebno je osigurati zaštitu i bezbjednost podnosiocima kako ne bi trpjeli nikakve posljedice. Izuzetak od toga može biti da će podnosioci biti izloženi krivičnoj odgovornosti u slučaju da je podnosena peticija krivično djelo a to znači da su se koristili klevetom i djelima uvrede.

Ovo ne treba pomiješati sa pravom kritike na rad organa vlasti i funkcionera. „To pravo mogu realizovati putem medija i na javnim skupovima, kao i putem protesta i okupljanja“¹⁰³. Pravo na takve akcije je osigurano ustavima kao slobodu štampe i sloboda okupljanja. Tako u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine piše da spadaju u osnovne slobode: “osnovne slobode: slobodu govora i štampe; slobodu mišljenja, savjesti i uvjerenja; slobodu religije, uključujući privatno i javno vjeroispovjedanje; slobodu okupljanja; slobodu udruživanja, uključujući slobodu osnivanja i pripadanja sindikatima i slobodu neudruživanja; slobodu na rad“¹⁰⁴. I kod ovog prava građani ne smiju trpiti štetne posljedice zbog iznijetih kritika.

3.2. INSTITUTI POSREDNE DEMOKRATIJE

Engleska i Francuska su zemlje u kojima se razvio sistem posredničke demokratije na osnovi ideje parlamentarizma. Parlamentarizam je danas oblik posrednog učestvovanja građanstva u donošenju odluka. Montesquieu¹⁰⁵ je tvrdio da se u političkoj slobodi, ograničavanju vlasti i zaustavljanju zloupotrebe iste i kroz vladavinu prava nalazi posrednička sloboda. Rodonačelnik je ideje podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku te na neovisnost jedne od druge, u kojoj kontrolu nad zakonodavnim i sudskim organima vlasti vršiti organ izvršne vlasti, što je u tom periodu bio kralj. On je bio veliki protivnik instituta neposredne demokratije te je isticao dva nedostatka neposrednog učestvovanja građanstva. Prvi je bio taj da se već tada živjelo u državama koje su imale veliki broj stanovnika te u toj situaciji nije bilo moguće ostvariti u praksi ideju neposredne demokratije. Drugi nedostatak je bila nekompetetnost i nesposobnost cjelokupnog stanovništva da učestvuje u donošenju odluka i da se bavi složenijim pitanjima upravljanja ali je smatrao da je stanovništvo bilo sposobno da odabere najbolje predstavnike koji će raditi u ime naroda.

1.Predstavnički ili slobodni mandat je odnos koji je uspostavljen između birača, tj građana sa pravom glasa, koji su nosioci narodnog suvereniteta i izabranih predstavnika. Predstavnici izražavaju volju naroda i nisu biračima odgovorni. Naravno, u slučaju da se odmetne od volje onih koji su glasali za njega, birači na sljedećim izborima imaju mogućnost da ga kazne i time da ostane bez narednog mandata, te birači mogu izabrati boljeg predstavnika koji će predstavljati one koji su glasali za njega. Na osnovu ovog principa se zasniva parlamentarizam, odnosno struktura i rad zakonodavnog tijela koje je najbitniji institut posredničke demokratije. Predstavnički mandat je danas opće prihvaćen u svim liberalno-demokratskim ustavnim uređenjima.

2.Imperativni mandat je odnos između birača koji su nosioci suvereniteta i izabranih predstavnika. Birači imaju pravo da daju instrukcije a predstavnici su dužni da ih slijede.Vuče porijeklo iz rimskog građanskog prava u kojem jedna strana ili mandant u ugovoru ovlašćuje drugu stranu odnosno mandatara da postupa u njeno ime i za njen račun. Primjenjivao se u vrijeme feudalnih skupština staleža te je sadržan u nekim ustavima kao što su ustavi komunističkih zemalja. Sadržavao ga je i Ustav Francuske iz 1793. godine koji je bio drugi pisani ustav Prve republike. Imperativni mandat je prethodio predstavničkom mandatu te je sadržavao obavezu pridržavanja instrukcija od strane predstavnika i pravo opoziva koje su birači imali. Nisu dali rezultata jer vode u jednoumlje, gdje predstavnici nisu imali nimalo slobode u svom radu što je onemogućilo napredak parlamentarne demokratije te se danas, kao institut posredne demokratije, nalazi u historijskim arhivama.

3.Političke stranke su pravi posrednik između birača i predstavnika. Stranke su te koje organizuju izborne kampanje, nude programe i predlažu kandidate za zastupnike u zakonodavnom tijelu te na osnovu rezultata, samostalno ili u koaliciji konstituiraju većinu u zakodavnom organu vlasti. Iz toga proizlazi da će mjesto prvog ministar ili premijera kao i kabinet ministar ili vlada biti iz vladajuće stranke tako da će ta stranka imati veliki uticaj na unutrašnju politiku ali i na međunarodnom nivou, jer u vrijeme parlamentarnih republika premijer je vrhovni predstavnik izvršne vlasti ali on naravno odgovara zakonodavnom tijelu vlasti, koje ga imenuje. Prestavnici nemaju odgovornosti prema biračima ali imaju sasvim jasno preciziranu odgovornost prema stranci koja ga je imenovala. Pravilima stranaka i pravnim propisima su uređeni nivoi stranačke odgovornosti tačnije vezanost za stavove stranke kojoj pripadaju. Stranački sistem je jako bitan faktor posredničke demokratije iako nije predmet ustavnopravnog regulisanja.

Konstitutivnost građana Bosne i Hercegovine je regulisana nacionalnim ustavom a suverenitet građana je osigurana prihvatanjem međunarodnih standarda ljudskih sloboda i prava koje treba da uživaju svi građani bez diskriminacije. Tako u Ustavu Bosne i Hercegovine piše: “ Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status“¹⁰⁶. Što znači da svi građani sa pravom glasa imaju pravo biranja predstavnika od opštinskog do državnog nivoa. U Ustavu BiH piše: “Funkcioneri imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine, u pravilu, odražavaju sastav naroda Bosne i Hercegovine“¹⁰⁷. To znači da će svi narodi biti jednako zastupljeni i to je osnova konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci, Hrvati i Srbi će na paritetan način biti zastupljeni u Predsjedništvu, Parlamentarnoj Skupštini BiH i to u oba njena doma i svim drugim institucijama države onako kako ustav odredi ali i da će funkcioneri institucija Bosne i Hercegovine biti imenovani tako da će svi narodi biti jednako zastupljeni. O pitanjima koja su osjetljiva će se donositi odluka da ne može doći do preglasavanja predstavnika određenog naroda te se tako u praksi vidi puna ravnopravnost.

4. NARODNI SUVERENITET

Sama riječ suverenitet dolazi od latinske riječi supremus što u prijevodu znači najviši ili vrhovni. Tako da se ovaj pojam koristi za određivanje subjekta koji na određenoj teritoriji ima najvišu i nedjeljivu vlast. Taj subjekat je neovisan od drugih ali su drugi subjekti ovisni o njemu. Zaključak je da je nosilac suvereniteta najviša, nedjeljiva i nezavisna vlast na određenoj teritoriji ali postavlja se pitanje ko je nosilac suvereniteta. Kroz historiju su se razvile razne pravne teorije koje zastupaju različito shvatanje nosioca suvereniteta. Tako da postoje teorije o narodnoj, nacionalnoj, državnoj, klasnoj i teokratskoj suverenosti.

Pojam suverenosti se počeo oblikovati u vrijeme feudalizma i stvaranja apsolutne monarhije. Monarh je uspio da prevaziđe razjedinjenost malih feuadalaca se postavlja na mjesto suverena te se daje do znanja da on posjeduje apsolutnu vlast i da su mu svi ostali podređeni. Tada je nastala teokratska teorija suverenosti, po kojoj vlast potiče od Boga, koji određuje ko će je vršiti. I vlast i izvršioci su izraz božije volje tako da ne preostaje ništa drugo osim apsolutne pokornosti volji suverena. U 13.stoljeću stvorena je demokratska verzija a glavni ideolog je Thomas Aquinas¹⁰⁸. Ideja koju je ustvrdio, da je Bog stvorio vlast kako bi ljudi živjeli u miru, redu i blagostanju ali ljudi sami odlučuju o obliku, načinu i vršiocima te vlasti. Danas je ta ideja glavni koncept Katoličke Crkve. Vlast pripada ljudima a posredna je božija volja te se mogu uočiti naznake demokratske teorije o suverenitetu. Jean Bodin¹⁰⁹ ipak određuje potpunije pojam suvereniteta. On suverenitet kao apsolutnu, najvišu i trajnu vlast. Suverenošću smatra potpunu slobodnu i neograničenu volju za donošenje zakona i drugih opštih akata koji su obavezujući za sve, te suveren odlučuje o ratu i miru, raspisivanju poreza i imenovanju oficira.

Nasuprot tome je humanistička filozofija. Nastala u 18.stoljeću smatra se najvećim protivnikom ideje božanskog porijekla vlasti. Po ovoj teoriji, ljudi su rođeni slobodni i da su ljudi u početku bili potpuno slobodni. Da bi se izbjeglo stanje opšte nesigurnosti, ljudi su neka svoja prava prenijeli na pojedinca ili grupu ljudi te im je time osiguran red i sigurnost. Sa njima je sklopljen društveni ugovor, te je izvorni nosilac suverenosti narod koji po principima posredne demokratije, biranjem pojedinaca prenosi vlast na njih. Narod, u slučaju nezadovoljstva radom, uvijek može povući podršku i time opozvati izabrane nosioce vlasti. Tako da predstavnici izabrani u parlament predstavljaju opštu volju naroda. “Ta se opšta volja ostvaruje kroz pravo parlamenta da donosi zakone koji obavezuju svakoga, uključujući i one koji su ga donijeli“¹¹⁰. Među pripradnicima teorije društvenog ugovora su postojale razlike u shvatanju prenosivosti narodnog suvereniteta. Jean-Jacques Rousseau, koji je tvorac teorije o narodnom suverenitetu, smatra da je narodni suverenitet nedjeljiv i neotuđiv. Narod ne može prenositi svoje ovlasti na određenog čovjeka ili grupu ljudi, već mora sam obavljati vlast. To je ideja neposredne demokratije, koja je nažalost, moguća samo u zajednicama u kojima ima mali broj stanovnika u kojem bi svi učestvovali jednako u skupštinama i donošenju zakona.

Ideja suverenitet nacije je nastala u Francuskoj u 18 i 19.stoljeću. U to doba Francuska je bila nacionalno homogena i visoko centralizovana država te se pojam narod i nacije poistovjećivao. Naravno, ta dva pojma nisu isti iako se kolokvilajno i laički poistovjećuju. Profesor Trnka objašnjava razliku :“ Narod (populus) predstavlja zbir svih građana jedne zemlje, dok nacija predstavlja kolektivitet kojeg karatkteriše posebnost jezika, kulture, tradicije i običaja“¹¹¹. Nacionalni identitet se ne može shvatiti kao skup pojedinaca, te se razvilo shvatanje da nacionalni suverenitet ne može biti izražen biračkim pravom. Nacionalni interess je jedinstven te izabrani predstavnici moraju da izražavaju cjelinu tog interesa, ne samo onog dijela građana koji su ih izabrali te biranje ne predstavlja pravo već funkciju. Tako se razvila ideja političke teorije posredne demokratije. Danas, u savremenoj pravnoj nauci se izgubilo razlikovanje između nacionalne i narodne suverenosti. U demokratskim sistemima dolazi do približavanja pa čak i do preklapanja narodne i nacionalne suverenosti. Sve je to doprinijelo razvijanju poluneposredne demokratije jer se koriste instituti neposredne demokratije kao što su plebisciti i referendumi na jednoj, a na drugoj strani instituti posredne demokratije kao što je izborni sistem.

U klasnoj teoriji, posebno u idejama Marxa¹¹², struktura društva je određena da se društvo ne može posmatrati kao skup pojedinaca. Društvo je prema tome podijeljeno na klase. Suverena klasa je ona koja je osvojila vlast i koja sa njom raspolaže. Sama suverena vlast je bitan element postojanja države uz teritoriju i stanovništvo, te je suverena vlast najbitniji institut koji se odnosi na druge institucije i građane kao pojedince.

Suverenost se ogleda, sa stanovništa međunarodnog prava i odnosa, kao spoljna odnosno kao nezavisnost jedne države u odnosu na ostale. Međutim, sa stanovišta ustavnog prava i unutrašnjih odnosa, suverenitetom se smatra najviša vlast koja je sposobna da kreira pravni poredak i sankcioniše nepoštivanje propisanih normi. Državni suverenitet se realizuje preko zakonodavnog tijela putem donošenja zakona, preko izvršnih i upravnih tijela vlasti preko donošenja izvršnih propisa i upravnih akata te preko sudske vlasti kao donosioca konačnih i obavezujućih presuda.

Teorija apsolutne državne vlasti u unutrašnjim i međunarodnim vlastima je odgovarala u vrijeme feudalizma i perioda ranih nacionalnih država. Danas je ta teorija relativizirana jer je potrebno, u skladu sa razvitkom međunarodnih odnosa i zaključivanjem brojnih međunarodnih ugovora a posebno kreacijom međunarodnih organizacija, da država prenese dobrovoljno dio svojih suverenih prava u pogledu širenja ljudskih sloboda i prava.

Građanske demokratije prihvataju ideju narodnog suvereniteta, te se država ograničava pravima i slobodama građana, te je na osnovu ovoga nastalo ustavno pravo kao nosilac težnje za proširivanjem ljudskih prava.“Ishodište i opravdanje državne vlasti nalazi se u slobodama i pravima čovjeka-pojedinca koje mu izvorno pripadaju i koje mu nisu dodijeljena od strane državnevlasti“¹¹³.

4.1. USTAVNO ODREĐENJE NOSIOCA SUVERENITETA

U današnjim ustavima određuje se nosilac suverenosti u državi. Nažalost tu dolazi do različitih shvatanja o nosiocu suvereniteta. I dok u većini ustava nosioca određuje narod, građani te države ili čak nacija u Ustavu Francuske se izjednačava pojam naroda i nacije. U država koje su multietničke se princip nosioca suvereniteta kombinuje sa principom ravnopravnosti i posebnih kolektivnih prava etnosa odnosa određenog naroda. U socijalističkim društvima koje su bile pod uticajem marksizma se razvila ideja klasne strukture društva, te se radnička klasa smatra nosiocem suvereniteta. Rijetki su ustavi koji samu državu određuju kao nosioca suvereniteta.

U savremenoj teoriji i ustavnopravnoj praksi pojam narod se poistovjećuje sa pojmom biračkog tijela, sa skupom pojedinaca koji imaju ista prava i koji nosioci državne vlasti odnosno oni su vlastodavci. Nažalost, ne dolazi do miješanja pojmova u ovom obliku.

Pojmovi narod i nacija se poistovjećuju, tako da je potrebno bar u pravnoj literaturi napraviti jasnu distinkciju ova dva pojma. Kod određivanja suverenosti dolazi ponovo do miješanja pojmova, ali to za zlo ne možemo uzeti državama kao što je Francuska. Francuska je skoro pa oduvijek bila etnički homogena, te francuski narod čini apsolutnu većinu stanovništva, što je razlog da francuski narod postane francuska nacija i da se oba pojma koriste i posebni ali i kao sinonimi. Tako u drugom ustavu Francuske, Montanjarskom ustavu piše: “Suverenost pripada narodu; ona je jedinstvena i nedjeljiva, nezastariva i neotuđiva“¹¹⁴. Imamo i drugi primjer iz posljednjeg ustava Francuske koji je donešen 1958.godine: “Nacionalni suverenitet pripada narodu, koji će ga ostvariti putem svojih predstavnika i putem referenduma. Nijedan dio naroda, niti bilo kojeg pojedinca, ne može prisvojiti ostvarivanje suvereniteta“¹¹⁵. Prvi član Ustava koji sam citirao se odnosi na to da je narod suveren, da je on vlastodavac i da narod ima pravo da odabere one koji će ga predstavljati, da im daje instrukcije i da ih u krajnjem slučaju opozove, ali i da direktno putem instituta referenduma, plebiscita i narodne inicijative donose ili sam predloži neku odluku, prihvati ili odbije odluke zakonodavnog tijela odnosno predložene zakone. Iz ovoga proizilazi moć naroda, koji je vladar sam sebi. Iz Ustava iza 1958. godine, se vidi kako su pojmovi narod i nacija izjednačeni, prosti razlog je etnička homogenost stanovništva pa tako piše da nacionalni suverenitet narodu pripada.

Ovo dovodi mene u pitanje da li to znači da svi Francuzi pripadaju francuskoj naciji iako možda nisu ni rođeni u Francuskoj i nemaju francusko državljanstvo? Odgovor je ipak ovdje prostiji od pitanja, francusko stanovništvo koje čini narod u biti čini i naciju ali pripadnost određenoj naciji ne znači automatski priopadnost narodu te države. Obrazloženje je da Francuz rođen u Švicarskoj nije francuski državljanin i time automatski nema državljanstvo Francuske a i svoja građanska prava ne ostvaruje u francuskoj, tako da on ne učestvuje ni posredno ni neposredno na političku situaciju i svakodnevni život u Francuskoj. Ta osoba pripada francuskom narodu, jer priča tim jezikom, kultura mu je ista a ono što je važno jer se danas u vrijeme stavljanja vjere u drugi plan, i pripadnik je vjere koja je dominanta kod francuskog naroda i po čemu je prepoznatljiv. Iako pripada francuskom narodu ne pripada naciji Francuza. Francuzi po naciji isto tako ne moraju biti etnički Francuzi već mogu biti i Katalonci, Bretonci kao pripadnici manjinskih naroda a isto tako mogu biti Arapi sa Magriba, nije uopšte bitna tu narodna odrednica jer oni ostvaruju svoja politička prava u Francuskoj i time utiču na politički ali i svakodnevni život Francuske i pripadaju francuskoj naciji.

Pojam narodnog suvereniteta se spominje i u multietničkim državama kao što je Španija. Tako u Ustavu piše: “Nacionalna suverenost počiva u Španskom narodu iz kojeg proizlaze sve državne vlasti“¹¹⁶. Sjedinjene Američke Države su isto primjer ovog pristupa. Tvorci američkog Ustava ovaj princip su izrazili u preambuli da oni kao narod donose ustav za Sjedinjene Američke Države. Slične primjere možemo naći i u Belgiji kao i Švicarskoj. Tako u belgijskom Ustavu piše :“Sva vlast potiče od naroda“¹¹⁷, to je i cjelokupna poenta neposredne demokratije da je narod vlastodavac. A u švicarskom ustavu piše :“Narodi devadeset i tri suverena kantona Švicarske, ujedinjeni ovim savezom…“¹¹⁸.

SFRJ je balansirala između nacionalnog i klasnog principa suverenosti te je i kombinovala oba. Radnička klasa je imala poseban status, jer je smatrana nosiocem i čuvarom revolucije, te joj je dato pravo upravljanja. Tome u prilog govori i Ustav u kojem piše da je radnička klasa nosilac vlasti i da će ona voditi brigu o upravljanju i drugim društvenim poslovima. „Socijalistička republika je država zasnovana na suverenosti naroda i na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi“¹¹⁹. Raspadom SFRJ, republike koje su je činile postaju nezavisne te odbacuju klasni princip suverenosti i prihvataju klasično shvatanje suvereniteta kao narodnog suvereniteta. Sve države osim Bosne i Hercegovine su bile etnički homogene, naravno postajala je velika manjina Srba u Hrvatskoj te Albanaca u Srbiji i Crnoj Gori. Sve države osim Bosne i Hercegovine su prihvatile da je princip suvereniteta naroda jednak suverenitetu nacije, odnosno u pitanju je više šovinistički pristup nego je pitanje homogenosti stanovništva, pošto se pripadnicima naroda koji nisu dio većinskog stanovništva pravo na biranje vlasti skoro pa oduzelo, a njihov glas nije ni uvažavao. Tako se od naroda koji daje vlast pretvorilo u davanje vlasti od strane naroda koji čini većinu stanovništva jer su se nacionalni i državni ciljevi poklapali.

U Saveznoj Republici Jugoslaviji vlast pripadala građanima u teoriji a u praksi samo pripadnicima najbrojnijeg naroda jer su se pojmovi naroda i nacije preklopili. Slično je i u Hrvatskoj u kojoj piše u Ustavu: “U Repbulici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“¹²⁰. Nasuprot tome imamo primjer Bosne i Hercegovine. U Bosni i Hercegovini u to doba nijedan narod nije činio većinu stanovništva i na historijski multietnički sastav u određivanju titulara suvereniteta kombinovan je nacionalni i građanski princip. Tako je u Ustavu pisalo :“ Građani, narodi Bosne i Hercegovine- Srbi, Hrvati, Muslimani…ostvaruju svoja suverena prava u Republici Bosni i Hercegovini“¹²¹.

5. ZAKLJUČAK

Kroz historiju je čovječanstvo prošlo kroz mnogo burnih perioda totalitarizma i militantnih režima koji su doveli do ratova te su uništavane civilizacijske tekovine slobode i jednakosti i često zanemarivani zahtjevi i problemi običnog čovjeka. Demokratija od svog nastanka u antičkoj Atini je doživjela mnogo promjena do današnjeg dana ali je ostala kao najveći čuvar ljudskih prava. Najveći protivnici demokratije kroz historiju ali i danas su oni koji žele da obesprave građanstvo u želji za potpunom dominacijom u vlasti. Zanemarivanjem činjenice da od naroda treba poteći svaki oblik vlasti i da narod u biti treba sam nad sobom vladati nas vodi u mračne dijelove historije čovječanstva u kojima će odabrana manjina vladati nad većinom i odlučivati nad sudbinom građana bez mogućnosti učestvovanja tih istih građana. Iz tog razloga su instituti neposredne demokratije važni jer su oni osnova narodne vlasti u kojoj će se direktno odlučivati na referendumima ili plebiscitima.

Ono što je bitno naglasiti da danas nije moguće imati izvorni oblik neposredne demokratije u kojoj će se stanovnici određene regije ili grada okupljati na glavnom trgu, te da će na tom trgu raspravljati o aktuelnim pitanjima i problemima i da će na taj način donositi zakone i ostale odluke. Danas živimo u višemilionskim zemljama u kojima bi teško izvodivo bilo okupljanje na trgu i na taj način donošenje zakona zato su se instituti posredne demokratije uklopili u ideju direktnog odlučivanja. Kada kombinujemo biranje predstavnika u zakonodavnim tijelima koji će u naše ime odlučivati sa pravom na direktno učestvovanja građana dobijemo kao rezultat sistem u kojem ćemo ne samo birati predstavnike nego im nećemo dozvoliti da se odmetnu od onih koji su ih birali.

U Bosni i Hercegovini bi trebalo raditi na tome da se i u praksi uvedu instituti neposredne demokratije jer ćemo se dovesti u situaciju, ako već nismo, gdje birani predstavnici neće predstavljati volju onih koji su ih birali ali neće raditi niti za nacionalni odnosno državni interes. Tako će se ukinuti ili bar umanjiti potreba za lojalnost stranci kojoj pripada a dat će se prednost opštem interesu građana. Birači će moći da odbiju usvajanje određenih zakona u slučaju da se ne slažu sa njima i time će se korigovati rad zakonodavnih organa vlasti, osim što će moći odbiti usvajanje odnosno stupanje na snagu određenog zakona moći će sami predlagati zakone i ostale pravne akte zakonodavnom tijelu jer sami građani najbolje poznaju probleme običnog čovjeka.

Moramo raditi na obrazovanju širih masa glede koristi neposredne demokratije i koristi koju ona donosi a time bi se i smanjila letargičnost, nezainteresovanost i pasivnost naših građana glede učestovavanja na izborima jer prednjačimo u maloj izlaznosti birača. Građani Bosne i Hercegovine se moraju upoznati sa tim institutima i moraju se početi primjenjivati u praksi jer samo na taj način mogu graditi bolju budućnost i odlučivati o svojoj sudbini.

Ostaje pitanje suverenosti i kome ona u Bosni i Hercegovini pripada. Treba polako uvoditi ideje i principe nacionalnog identiteta koji nam fali pa čak mogu reći i ne postoji u praksi. To nikako ne znači gašenje etnosa i urušavanje konstituivnosti naroda u Bosni i Hercegovini. Meni lično je pojam i značenje nacije mnogo važnije od samog pojma naroda. Razlog tome je što je pripadnost narodu stvar prirode koja se ostvaruje rađanjem u određenom narodu i on se uopšte ne dovodi u pitanje. Razlika je u tome što nacija predstavlja kolektivitet svih građana jedne države koji nas određuje u međunarodnom pravu i međunarodnim odnosima a sama ideja nacionalnog identiteta bi ispravila nesuglasice unutar Bosnei Hercegovine.

Jedan od problema je nepoznavanje pravne materije i razlikovanje pojmova naroda i nacije, te se oni često izjednačavaju usljed neiformisanosti. Ima primjer kako laici „prekrštavaju“ Ujedinjene nacije u Ujedinjene narode. Da je organizacija ujedinjenih naroda tako bi i predstavnike imali i pripadnici Zulu, Tamila, Sikha, Kurda ali i Bošnjaci, Hrvati i Srbi bi posebno nastupali, a ne u ime države i pod istom zastavom. Poenta je da članice nisu narodi već države. Tu dolazimo do odgovora na pitanje suverenosti i kome pripada, ono pripada naciji koja je usko vezana sa pojmom države te bez države nema ni nacije i da se njoj treba dati prednost nad različitim etnosima koji u biti i čine tu naciju.

Jakom bosanskohercegovačkom nacijom bi predstavljali ujedinjen front na međunarodnoj sceni i postali bi cijenjen pravni entitet. Tu za primjer možemo uzeti multietničke i multikonfesionalne složene države kao što su Švicarska, Belgije, Sjedinjene Američke Države i tako dalje. Iako su kroz historiju te države prošle kroz burne periode kako političkih kriza tako i unutrašnjosti sukoba ali su se desila kolektivna pomirenja i koračanje naprijed ka budućnosti. U SAD-eu žive pod jednim pravilo One nation under God¹²². Iako stanovništvo čine pripadnici različitih naroda sa posebnom tradicijom i kulturno-historijskim naslijeđem svi oni čine veliku američku naciju te rade za kolektivno dobro. U Belgiji su se Valonci i Flamanci sukobljavali kroz historiju ali su zanemarili u današnje doba nesuglasice i zajedničkim snagama rade za dobrobit svakog građanina Belgije.

Sve slične države našoj, odnosno građani tih država su naučili da žive u društvu sa drugim narodima i da su različitosti te koje daju posebnu draž tom istom društvu i da samo tako mogu činiti jaku i nezavisnu naciju. Sve ovo dovodi do zaključka da bi, u slučaju da ima političke želje ali i zrelosti, moglo proći i lakše jer se kod nas za razliku od gore navedenih primjera nalaze narodi koji imaju sličnu, skoro pa istu, tradiciju i kulturno-historijsko naslijeđe a sa tim u vezi i jezici naroda u Bosni i Hercegovini pripadaju istoj porodici. Moramo prihvatiti realnost da je od naših sitnih etničkih interesa bitniji državni interes. To nikako ne znači zanemarivanje problema u našem društvu koji su usko vezani za pripadnost određenom narodu već da se prednost daje kolektivnom dobru, jer će jačanjem jedinstvene bosanskohercegovačke nacije donijeti sa sobom nestanak međuetničkih nesuglasica pa čak i političkih sukoba.

Živimo u 21. stoljeću gdje se prirodne granice ali i vještačke granice između država ukidaju i da se radi na zajedničkim interesima i opštem dobru svih ljudi tako da je retrogardno pravljenje zidova i postavljanje granica unutar Bosne i Hercegovine i između njenih naroda.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Stručni tekstovi” ne odražavaju nužno mišljenja i stavove uredništva portala Legalist.ba

Autor teksta je diplomirani pravnik. Pripravnički staž je odradio u Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo, vanjski saradnik Fondacije Centar za javno pravo, te je suosnivač i predsjednik skupštine Udruženja Inovativni centar za održivi razvoj i efikasnost.
R.Kuzmanović, Ustavno pravo, Banja Luka, 2002, s.248
E.Šarčević, Ustav iz nužde, Sarajevo, 2010, s.60
S.Moeckli, Politički sistem Švajcarske, Sarajevo/Zagreb, 2010, s.31
Čl.21 st. 1 Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka
Prvi Ustav koji je donešen učestvovanjem naroda na referendumu
Dom u parlamentu Švicarske, sa 200 mjesta u kojem su svi kantoni imaju predstavnike
A.V. Dicey (04.02.1835-07.04.1922) je bio engleski pravnik i ustavno-pravni teoretičar te profesor na Univerzitetu Oxford.
Irish Home Rule movementje bio pokret u 19. stoljeću koji se zalagao za samoupravu Iraca unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Pokret je bio glavni nosilac irskog nacionalizma unutar Ujedinjenog Kraljevstva sve do sticanja nezavisnosti Irske.
Joseph Chamberlain (08.07.1836- 02.07.1914) je bio engleski političar.
Tariff Reform League je bio protekcionistički pokret 20. stoljeća koji se borio protiv prevelikog uvoza i za kompetenciju britanske privrede. J.Chamberlain je bio veliki zagovornik tarifnih reformi.
Clement Attlee (03.01.1883- 08.10.1967) je bio engleski političar te premijer od 1945. do 1950.
Referendum održan 1975. na kojem su dvije trećine od 25 miliona birača UK glasalo za ulazak u Evropsku Zajednicu
Referendum održan 2011. na kojem su dvije trećine od 19 miliona birača UK glasali protiv uvođenja alternativnog glasanja
Referendum održan 2016. na kojem je nešto više od polovine od 33 miliona birača glasalo za izlazak iz EU
U prevodu znači narodni zahtjev i nije pravno obvezujući
U prevodu znači narodna odluka
U prevodu znači narodni upit, nije pravno obvezujući te izlazak na referendum je neobavezan
Rezultati referenduma su odbačeni jer je procenat građana koji je glasao bio 19 posto, mnogo manje od potrebnih 50 posto za priznavanje rezultata
Young Plan je bio program za otplatu njemačkih ratnih dugova te je njime Njemačka dobila znatnu autonomiju na političkom a posebno ekonomskom planu gdje se riješila ratnih okova a i Francuska je napustila Rhineland pet godina prije nego je planirano
Versajski mirovni sporazum zaključen je 16.06.1919. čime je završen Prvi svjetski rat
Alfred Hugenberg (19.06.1865-12.03.1951) je bio njemački političar i predvodnik nacionalista te je bio glavni instrument Adolfa Hitlera u imenovanju u kancelara
Nacional-socijalistička radnička partija Njemačke osnovana 1920. a bila je vladajuća je od 1932. pa sve do pada Trećeg Rajha 1945.
Na referendum je izašlo nevjerovatnih 95 posto birača te je sa 88 posto glasova Hitler dobio legitimno pravo spajanja fukncija iako je bilo očito da je referendum farsa i da je Hitler već preuzeo obje fukncije
Adolf Hitler (20.04.1889- 30.05.1945) je bio njemački vođa u periodu od 1932. do 1945. Glavni krivac za Drugi svjetski rat te Holokaust
Referendum glede izlaska Njemačke iz Lige Nacija na kojem je 95 posto birača glasalo za
Socijaldemokratska stranka Austrije, osnovana 1889, jedna od vodećih stranaka, te od posljednjih izbora pripada opoziciji
Donešen 08.05.1949. u Bonnu, nazvan je Osnovni zakon, učestvovali su na donošenju ustava predstavnici Saveznika koji su među potpisnicima
https://www.constituteproject.org/constitution/German_Federal_Republic_2014?lang=en (očitanje 06.10.2017)
Održan je 23.10.1955.
Osnovana je 1954. Na osnovu Prilagođenog ugovora iz Brisela ali ga je Lisabonski sporazum u mnogočemu zamijenio, te su mnoge članice se povukle i 2011. je ugašena
Donešen 04.10.1958. čime je nastala francuska Peta Republika, Dostupno na: https://www.constituteproject.org/constitution/France_2008.pdf?lang=en(očitanje08.10.2017)
čl.3 Ustava iz 1958.
Ustavni zakon za modernizaciju instituta Pete Republike, donešen je 23.07.2008.
čl.11 Ustavnog zakona iz 2008.
Politička grupa u vrijeme Francuske revolucije. Bili su aktivni članovi Jakobinskog kluba sve do nisu optuženi za podršku monarhizmu i tada su počeli progoni
N.Duraković, Uporedni politički sistemi, Sarajevo, 2007, s.249
Napoleon Bonaparte (15.08.1969-05.05.1821) je bio francuski državnik i vojskovođa koji je upravljao Francuskom od 1799. do 1814 prvo kao Prvi konzul kasnije kao imperator
Prva Republika tačnije Prva Francuska Republika osnovana je 22.09.1792. proglasom Nacionalnog konveta te je prvi oblik republikanskog ustavnog uređenja Francuske. Nastala je kao direktna posljedica Velike revolucije kojom je monarhija ugašena. 1804. Napoleon Bonaparte se kruniše monarhom i time oficijalno prestaje da postoji iako je upitno republikansko ustrojstvo poslije donošenja novog ustava 1799.
Louis Bonaparte (20.04.1808-09.01.1873) bio je francuski političar i državnik. Predsjednik Druge republike od 1848. do 1852. te car Drugog carstva od 1852. do 1870.
Duraković (bilj.3), s.251
Charles de Gaulle(22.11.1890 – 09.11.1970) je bio francuski general i državnik. Vođa otpora, te osnivač Pete Republika te je bio njen predsjednik sve do ostavke 1969.
čl.11 Ustava iz 1958.
čl. 72 st. 4 Ustava iz 1958.
Jacques René Chirac (29.10.1932) je francuski političar koji je bio na funkciji predsjednika od 1995. do 2007. a prije toga je obnašao funkciju premijera od 1986. do 1988.
čl.88 st. 6 Ustava iz 1958.
čl.60 Ustava iz 1958.
Čl.61 Ustava iz 1958.
K.Trnka, Ustavno pravo, Sarajevo, 2000, s.106
Bečka konvencija o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora, NN 16/1993
Dostupno na :http://pescanik.net/10-misljenja-badinterove-komisije/ (očitanje 18.10.2017)
Pitanje je bilo :“ Da li ste suglasni sa Odlukom Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, od 24.10.1991., da srpski narod ostane u zajedničkoj državi Jugoslavij, sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajina, SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, te drugima koji se za taj ostanak izjasne?“
E. Šarčević, Ustav iz nužde, Sarajevo, 2010, s.58
Ibid, s.59
Dostupno na: http://mojustav.rs/wp-content/uploads/2013/04/Ustav-SFRJ-iz-1974.pdf(očitanje18.10.2017.)
Pitanje je o saglasnosti je postavljeno o saglasnosti da srpski narod ostane
Pitanje je glasilo: „Da li se izjašnjavate da BiH kao ravnopravna republika ostane u Jugoslaviji?“
Hrvatska demokratska zajednica u BiH, osnovana 18.08.1992. u Sarajevu, od osnivanja je u vladajućoj koaliciji na državnom i entiteskom nivou, njen predsjednik Dragan Čović je član Predsjedništva BiH
Dostupno na : http://web.archive.org/web/20080308164729/http://croinfo.netfirms.com/dok/hns-samou.html (očitanje 18.10.2017)
Dostupno na: https://mup.ks.gov.ba/sites/mup.ks.gov.ba/files/opci_okvirni_sporazum_za_mir_u_bosni_i_hercegovini.pdf (očitanje18.10.2017)
Potpisan 18.03.1994.između predstavnika Bošnjaka i Hrvata, predstavljao je kraj sukoba između njih, te je dogovoreno osnivanje FBiH u kojoj će biti nekoliko bošnjački dominantnih i nekoliko hrvatskih kantona te nekoliko multietničkih. Ideja je bila da se RS ukine i cijela država bude ustrojena na principu kantona ali se kasnije odustalo od te ideje
Šarčević (bilj.3), s.65
Ibid, s.67
Pitanje je glasilo: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine-Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“. Na referendum izašlo 64,31% svih birača i Za glasalo 99,44 %.
R. Marković, Ustavno pravo, Beograd, 2010, s.213
B. Milosavljević / D. Popović, Ustavno pravo, Beograd, 2009, s.220
G. Burdeau (25.12.1905.-25.04.1988) je bio francuski konstitucionalista
Jean-Jacques Rousseau (28.06.1712- 02.07.1778), bio je frankofoni filozof, pisac i kompozitor iz Ženeve. Njegove misli su uticale na period Prosvjetljenja u Evropi, a time i Francusku revoluciju a i zaslužan je za razvitak moderne političke i obrazovne misli.
Milosavljević/Popović(bilj.66), s.220
Ibid, s.221
Ibid, s.223
Marković (bilj. 64), s.218
Ibid, s.218
Šarčević (bilj.3 ), s.62
Marković (bilj. 64), s.214
The North Atlantic Treaty Organization, vojni savez osnovan 04.04.1949, a osnivanje je bazirano na Sjevernoatlantskom ugovoru potpisanom isti dan
Čl. 141 Ustava Švicarske
Čl. 108 st. 1 Ustava Srbije
Čl. 75 Ustava Italije
Marković (bilj. 64), s.215
Milosavljević/Popović (bilj. 66), s.223
Donešen je 14.08.1919, prethodila mu je kapitulacija Njemačke u Prvom svjetskom ratu. Sama se Njemačka od vremena donošenja do dolaska Hitlera na vlast nazivala Weimarska Republika. Bio je to prvi njemački demokratski ustav i bio je na snazi do pada Trećeg Rajha, 1945.
Čl. 60 st. 6 Ustava Austrije
Čl. 48 Ustava Latvije
Milosavljević/Popović (bilj. 66), s.223
Marković (bilj. 64), s. 215
Ibid, s.224
Kuzmanović (bilj.2 ), s.250
Čl. 2 Ustava Republike Srpske
Milosavljević/Popović (bilj.66) s, 227
Čl. 71 st. 2 Ustava Italije
Ustav Srbije je usvojen 30.09.2006. a građani su 28.10.2006. glasali na referendumu, pošto je dobio podršku na referendumu, stupio je na snagu odmah
Čl. 203 st. 1 Ustava Srbije
Narodna skupština Republike Srbije je najviši predstavnički organ, nosilac je ustavotvorne i zakonodavne vlasti. Jednodomna je i sastoji se od 250 predstavnika, koji se biraju na izborima i mandat im traje 4 godine. Prvi zakon o narodnoj skupštini je donijet 28.10.1858. Na osnovu njega je sazvana Svetoandrejska skupština, održana od 30. 11. 1858. dо 31. 01. 1859. u Beogradu. Time je uspostavljena institucija Narodne skupštine i se smatra se da je time udaren temelje demokratije u Srbiji.
Čl. 203 st.7 Ustava Srbije
Čl.107 st. 1 Ustava Srbije
Marković (bilj. 64), s.217
Kuzmanović (bilj. 2), s. 252
Čl. 68-2 st. 2 Ustava Francuske
Čl.17 Ustava Njemačke
Čl. 33 st.1 i 2 Ustava Švicarske
Čl. 56 st. 1 Ustava Srbije
Milosavljević/Popović (bilj. 66), s. 228
Čl.2 st. 1 t. l Ustava Federacije BiH
Charles-Louis de Secondat, Baron de La Brède et de Montesquieu (18.01.1689-10.02.1755) je bio francuski pravni, intelektualac i politički filozof. Poznat je po svojoj ideji razdvajanja vlasti na tri strukture, a to su zakonodavna, izvršna i sudska vlast te nezavisnost jedne od druge. Njegovim radom je ideja trostruke strukture vlasti sadržana u mnogim ustavima današnjice. Najzaslužniji je što je termin despot danas sadržan u pravnim i političkim leksikonima.
Čl.2 st.4 Ustava BiH
Čl. 9 st. 3 Ustava BiH
Sveti Thomas Aquinas (28.01.1225-07.03.1274), bio je pripadnik Dominikanskog reda Rimokatoličke Crkve, sveštenik, filozof, pravnik i teolog. Smatra se osnivačem kršćanske logike te se u svojim djelima oslanjao na ideje Aristotela i Platona te je bio veliki protivnik neoplatonskih tvrdnji i idejama Ibn Sine i AurelijeAugustina.
Jean Bodin (1530-1596) je bio francuski renesansni, novovjekovni i socijalni mislilac. Ukida teološko tumačenje države, te državu promatra kao historijsko-kulturnu i socijalno-političku ovozemaljsku kategoriju.
Trnka (bilj.48), s.208
Ibid, s.209
Karl Marx (05.05.1818-14.03.1883) je bio njemački filozof, ekonomista, politolog, sociolog te revolucionarni socijalista. Najpoznatije djelo koje je napisao je Komunistički Manifesto. Rodonačelnik je socijalizma iz kojeg su se razvile različite političke doktrine kao što su, Marksizam, Lenjinizam i Trotckizam koje su tri glavne komunističke ideje.
Trnka (bilj.48), s.210
Čl.25 Ustava Fracuske iz 1793
Čl.3 Ustava Francuske iz 1958
Čl. 1 Ustava Španije z 1978.
Čl. 25 Ustava Belgije
Čl. 1 Ustava Švicarske
Čl. 3 Ustva SFRJ iz 1974.
Čl. 1. st. 2 Ustava Hrvatske iz 1990.
Čl. 2 Ustava RBiH iz 1974.
Bukvalan prevod glasi Jedna nacija pod Bogom

Legalist.ba - Pravni Internet Magazin

Legalist.ba - Novosti, Članci, Pravna mišljenja, Zakoni, Ugovori, Sudovi, Advokati

1. UVOD

2. HISTORIJSKI RAZVOJ

2.1. ŠVICARSKA KONFEDERACIJA

2.2. UJEDINJENO KRALJEVSTVO

2.3. SAVEZNA REPUBLIKA NJEMAČKA

2.4. FRANCUSKA REPUBLIKA

2.5. DISOLUCIJA JUGOSLAVIJE

3. OSNOVNI OBLICI DEMOKRATIJE

3.1. INSTITUTI NEPOSREDNE DEMOKRATIJE

3.2. INSTITUTI POSREDNE DEMOKRATIJE

4. NARODNI SUVERENITET

4.1. USTAVNO ODREĐENJE NOSIOCA SUVERENITETA

5. ZAKLJUČAK

Related

1 Trackback / Pingback

Leave a Reply

1. UVOD

2. HISTORIJSKI RAZVOJ

2.1. ŠVICARSKA KONFEDERACIJA

2.2. UJEDINJENO KRALJEVSTVO

2.3. SAVEZNA REPUBLIKA NJEMAČKA

2.4. FRANCUSKA REPUBLIKA

2.5. DISOLUCIJA JUGOSLAVIJE

3. OSNOVNI OBLICI DEMOKRATIJE

3.1. INSTITUTI NEPOSREDNE DEMOKRATIJE

3.2. INSTITUTI POSREDNE DEMOKRATIJE

4. NARODNI SUVERENITET

4.1. USTAVNO ODREĐENJE NOSIOCA SUVERENITETA

5. ZAKLJUČAK

Share this:

Related

1 Trackback / Pingback

Leave a Reply